NEKA TE BLAGOSLIVLJAJU, GOSPODINE, TVOJI SVETI (Usp. Ps 145, 10)
Devetnica u čast svetom Josipu uz poticajne misli sluge Božjega Josipa Stadlera
Sveti Josip, brižni otac i zaštitnik svete Crkve
Prvi dan devetnice (10. ožujka)
1. Svetoga Josipa častimo kao glavara svete nazaretske obitelji, a time i kao onoga koji je skrbio za Mariju i Isusa. Ne treba nas čuditi što su pučka pobožnost i kršćanska teologija Marijinu zaručniku i Isusovu zemaljskom ocu pripisali naslov zaštitnika cijele Crkve.
Naime, upravo su to dva posebna razloga zbog kojih se sveti Josip zaziva kao zaštitnik Crkve i zbog kojih cijela Crkva toliko drži do njegove zaštite i obrane: on je »muž Marije« (Mt 1, 16) i Isusov zakoniti otac (usp. Lk 2, 48). A upravo je Marijina ženidba s Josipom pravni temelj njegova očinstva. Sluga Božji Josip Stadler veli nam da baš iz tih dvaju razloga potječe sva čast, punina milosti i svetosti te sva slava svetoga Josipa.
Stadler u pismu sestrama o 25. obljetnici utemeljenja Družbe sestara služavki maloga Isusa piše ovako: »Svi su sveci veliki i treba ih štovati, ali je ipak velika razlika među njima jer se svetošću većom ili manjom razlikuju, kao što se svjetlo jedne zvijezde razlikuje od svjetla druge. A posve je naravno da onoga sveca moramo mi svi, dakle i svaka od vas, osobito štovati, kojega su sam Gospodin Isus i njegova sv. Majka osobito već na zemlji štovali i o njemu ovisili i njemu poslušni bili, a to je sv. Josip. I kao što je sv. Josip njihovu svu volju uvijek na zemlji vjerno kroz sav svoj život ispunjavao; tako oni sada na nebu vazda ispunjavaju svaku njegovu molbu i želju, kada se ma za koga kod njih zauzima.«
2. Biti nečiji zaštitnik znači potpuno skrbiti za drugoga. Štoviše, to toliko puta znači odustajati od sebe, od svojih sebičnih prohtjeva i živjeti za drugoga. Ove nam se riječi mogu učiniti pomalo idealnima, a time i nestvarnima. Jer živimo u vremenu u kojem se sve više s različitih strana naglašava i promovira okrenutost sebi i vlastitoj komociji. Vrijeme je to koje nam govori i sugerira: »Isprobaj što više stvari! Iskoristi svoju slobodu! Ne obvezuj se ni na što!« Sebičan je to duh individualističkog mentaliteta i bezobziran pogled na svijet koji traži samo vlastitu korist.
3. Promatrajući život svetoga Josipa, otkrivamo nešto sasvim drukčije! To je jedan od razloga zašto je pobožnost svetom Josipu tako draga mnogim katolicima: u Josipovu svetačkom životu saznajemo kako živjeti svoj život u punini. Često mislimo da ćemo biti ispunjeni i zadovoljni kad ostvarimo sve svoje prohtjeve i želje. No, i kad dođe do toga, čovjek ostaje prazan i nezadovoljan. Istinski život ne ostvaruje se u tome da svemu oko sebe pristupam s pitanjem: »Što ću ja od toga dobiti? Kakva je moja korist?« Ne! Ljepota života je, kako nas uči Sveto pismo i cijela kršćanska tradicija, u životu za drugoga, a to uvijek znači u odricanju od sebe, u žrtvi koja se pretvara u samodarivanje. Zato nas sâm Bog preko svetoga Pavla poziva da nosimo bremena jedni drugih i da činimo dobro svima (Gal 6, 2. 10). A sveti je Josip primjer života okrenuta drugima, zdrava života koji se troši za druge.
4. Nadbiskup Stadler nas pita i odmah odgovara: »Otac nebeski, kada mu je Sin imao čovjekom postati – koji je put, istina i život – i to od prečiste Djevice Marije, komu je povjerio i Sina svoga i njegovu majku? Svetomu Josipu. Kada su na Crkvu u zadnje vrijeme stali strašno navaljivati, komu je sveti otac Pio IX. Crkvu ploveću po uzburkanom moru povjerio? Svetomu Josipu.«
Kao što je početak našeg otkupljenja povjeren odgovornosti svetoga Josipa, tako je i sav Božji narod povjeren istoj očinskoj skrbi »(…) jer je Crkva ona po svim zemljama razasuta bezbrojna obitelj, nad kojom on kao muž Marijin i poočim Isusa Krista neku vrst očinske vlasti vrši. Skroz je dakle shodno i sv. Josipa dostojno, da on, kao što se je za sve potreboće obiteljske u Nazaretu skrbio, tako i sada Crkvu Kristovu nebeskim okriljem štiti i brani.«
5. O osnutku Bratovštine svetoga Josipa, zaštitnika Crkve, Stadler je pozivao vjernike da se uključe i daju svoj doprinos. (citiram) »Zlo bismo radili, kada bismo samo novac sabirali, a na ništa se drugo ne bismo obazirali. Što bi nam koristilo, kad bismo i milione sabrali, a ne bismo imali Božjega blagoslova? Upravo ništa. Zato psalmist i govori: ‘Ako Gospod ne gradi doma, uzalud se muče koji ga grade. Ako Gospod ne čuva grada, uzalud bdije koji ga čuva’ (Ps 126). Svi u jedan glas molimo se Bogu da nam blagoslovi rad, a Gospod milosrđa uslišat će molbu našu. Pa buduć’ da mi sve što god od Boga hoćemo da izmolimo, najlakše postižemo preko svetaca, zato je uzoriti g. kardinal ustrojio bratovštinu pod okriljem svetoga Josipa, zaštitnika cijele Crkve, da pomoću njegovih zasluga od Boga isprosimo čega mi sami ne zaslužujemo.« Imamo pred prijestoljem Božjim velikog zagovornika – svetoga Josipa, onoga koji je Isusa volio »očevim srcem«.
