Lk23, 25-31 Pusti onoga koji zbog pobune i ubojstva bijaše bačen u tamnicu, koga su iskali, a Isusa preda njima na volju. Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom. Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: »Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: ‘Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.’ Tad će početi govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i bregovima: ‘Pokrijte nas!’ Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?«
Isus na svom križnom putu pada nekoliko puta. Svaki put se otvara sve više rana i teče sve više krvi. No uvijek se diže i ide dalje. Ljubav ne poznaje granice, ona se ne predaje. Dopušta da joj se pomogne i dariva se tamo gdje su i vlastite snage na izmaku. Tako naš Otkupitelj nosi teret sve do Kalvarije.
„Nakon što je izdaleka slijedila Isusa po tragu njegove Krvi, s duhom punim žalosti misli na njegove ljute boli, Marija s otvara put kroz svjetinu i ide zauzeti mjesto ispred njega, postavši u okrutnoj sceni i gledateljica i prizor. I evo razmatra Isusove muke, motri rane, razmišlja o tom krvoproliću. U Marijinu duhu bode ju mnoštvo trnja. Propast svijeta započe od Eve, dok obnova svijeta započe od Krista, koji okusivši gorko drvo križa, dade ga kušati i Majci. Stoji ona, više nego kao Majka, kao svećenica, sudjelujući svojim mukama u žrtvi za ljudski rod. O, Majko! Moj grijeh je onaj mač o kojem je prorokovao Šimun. Dva Srca probadam kada griješim. Tvoju dušu i dušu tvoga Sina.“ Sv. Gašpar 1995., str.191.
Povorka u kojoj Isus pod teretom križa ide na Kalvariju nije junačka, pobjednička. Ali je ipak to povorka pobjede, pobjedna povorka ljubavi. Više puta Isus pada pod križem. Ne pada samo zbog tereta i iscrpljenosti. Surovost okoline, tamna pustoš duše, teret grijeha čitavog čovječanstva sručio se na njega. No njegova ljubav ne poznaje granice. Jedino ljubav počinje uvijek iznova i ni u dubokoj vlastitoj boli ne gubi s vida one koje ljubi: gleda Majku na putu, zahvaljuje Veroniki za nježnost, razgovara s plačućim ženama. Isus ne vidi vlastitu krv koja se prolijeva, koja teče. Njegova se ljubav više brine za druge. Zato nakon svakog pada uspijeva opet ustati i ponovno započeti svoj put prema Golgoti.
Kako se ponašam kad padnem u grijeh? Potiče li me taj pad da tražim Boga ili me udaljuje od Njega? Kako gledam na padove drugih? Ogovaram, prepričavam ili pomažem da se dignu? Kako se nosim s mojim životnim križevima? Prepoznajem li Šimune Cirence u svome životu, Veronike, Marije? Mogu li ja nekome biti poput Šimuna, Veronike, Marije?
Danas i u ovoj korizmi imam priliku pomoći nositi nekome njegov križ ili dozvoliti da meni netko pomogne? Zahvalit ću Bogu za sve takve prilike po kojima me podsjetio na ljubav koju nam je pokazao sve do Golgote. MDM potiče: „Nastojmo živjeti sveto i nemojmo se umoriti potičući druge na svetost.“ (397)
Isuse molim te za sve one kojima vlastiti križ postaje pretežak. Po svojoj dragocjenoj Krvi pomozi im da ponovno ustanu i nastave svoj put. Daj da svi mi shvatimo da se istinska ljubav u ovom svijetu dokazuje posebno time da čovjek unatoč vlastitoj slabosti nikada ne klone, nego uvijek iznova započinje.
Krvi Kristova, na križu prolivena, spasi nas!
