"Vjera nadbiskupa Stepinca u pismima majci Amadeji Pavlović"

„Savršeno veselje“ dvije su riječi dobro poznate svakoj franjevačkoj duši. Suočen s nepravdama i odbacivanjem braće, sveti Franjo Asiški ovako govori: „Ako imadnem strpljenja i ne naljutim se, kažem ti da je u tome istinsko veselje, prava vrlina i spas duše.“  Kardinal Stepinac, inače i sam član bratstva Franjevačkog svjetovnog reda, postao je divno utjelovljenje tih dviju riječi, tog savršenog veselja koje se ne odražava u neozbiljnom cerekanju, nego u dubokoj i ozbiljnoj vjeri i pouzdanju u Boga. Svoje biskupsko geslo „U Tebe se, Gospodine, uzdam“ živio je u svakom trenutku života. I njegova su pisma majci M. Amadeji Pavlović prožeta upravo tim geslom, porukom vjere i pouzdanja u Gospodina.

U svojem kratkom pismu s nadnevkom 20. studenoga 1954. – u kojem preko majke M. Amadeje zahvaljuje bivšoj generalnoj poglavarici družbe Milosrdnih sestara sv. Križa, s. Diomiri Brandenberg – i sam izražava tu nadu za majku M. Amadeju: „Nadam se, da ste još uvijek dobre volje i puna pouzdanja u Boga, kao što i moramo biti.“ Dobra volja i pouzdanje u Boga su gotovo iracionalne kreposti u vremenu u kojem piše ovo pismo. Nakon nepravedne osude, gdje staje ljudski razum, sveti se čovjek, kardinal Stepinac, predaje vjeri i na čudesan način duboko uranja u otajstvo Kristova križa, kako piše i blagopokojni papa Benedikt XVI.: „Izvanjski čin nasilja, raspinjanja, Isus preobražava u čin dobrovoljna predanja sama sebe za druge.“ Kada mu je, ljudski gledano, oduzeta sloboda, kardinal Stepinac je slobodan da u ljubavi izgara za povjereno mu stado i tako u zatvoru postaje još revniji pastir. I sam se nadahnjuje rečenicom pokojnog kardinala Faulhabera koju izriče u svojem pismu majci M. Amadeji s nadnevkom 16. listopada 1958.: „Za biskupa je i jedna duša dovoljno velika biskupija.“ Tako za Stepinca svaka duša postaje ta jedna duša, svaka duša postaje njegova biskupija, pa tako i duša majke M. Amadeje koju ohrabruje i vodi u teškim vremenima komunizma na put svetosti koji je nužno put križa.

Taj je put obilježen poniznošću. Nemoguće je govoriti o Stepincu, a da se ne spomene njegova titula kardinala, njegov značaj za Crkvu u Hrvatskoj, veličina njegove žrtve, a ipak, svako njegovo djelo i riječ tako su jednostavni, tako prirodni koraci na njegovu putu svetosti. Može se zamisliti da je s jednakom ljubavlju i žarom obuvao svoje cipele i izricao svoje propovijedi. Niti jedna stvar za njega nije bila premalena i svaki je, pa i najobičniji trenutak za njega bio prilika za iskazivanje ljubavi prema Bogu. Jasno je to iz riječi koje je uputio majci M. Amadeji u ranije spomenutom pismu: „Učite Vaše drage sestre uvijek cijeniti svaku malenkost, jer mi jadni ljudi ionako ne možemo ništa velika dati Bogu. Sva je naša veličina u trunku ljubavi, što ju Bogu dajemo, a to možemo i kod najmanje stvari, kao i kod onih najvećih (u ljudskim očima).“ Sveti su ljudi, kakav je bio kardinal Stepinac, potpuno svjesni vlastite bijede, ali isto tako, imaju živo iskustvo Božje ljubavi koja se veseli i najmanjem „trunku ljubavi“ koju Mu mi iskazujemo. Opet je ovdje ono „savršeno veselje“, toliko poznato svetim franjevačkim dušama: nije u velikim stvarima, nego u našoj strpljivosti i ljubavi u nevoljama naše svakidašnjice. „Kako je divan i dobar Bog naš! Pa kad se s tako malim zadovoljava i kad tako, upravo prosjači za našom ljubavlju, želim i Vama i svima Vašim sestrama da Isusa svaki dan mnogo puta razveselite svojim (u ljudskim očima) sitnim radom i pomognete Mu spasiti duše, za koje je umro na križu.“, piše kardinal Stepinac. Isus Krist, koji je postao „prosjakom naše ljubavi“, raduje se našem veselju. Sveti je kardinal svjestan te zdrave kršćanske radosti, radosti koja prihvaća križ, radosti koja pomaže spasiti duše. Svako njegovo slovce odiše ljubavlju prema Spasitelju, ljubavlju kojoj nijedan posao i čin nije premalen.

„Savršeno veselje“ poznato kardinalu Stepincu vodi nas još dublje u otajstvo Kristove muke, u koje on uvodi i majku M. Amadeju koja mu – pretpostavljamo iz njegova odgovora – piše o poteškoćama koje sestre imaju s komunističkom partijom koja im otima imovinu. „Kako vidim, ne daju Vam mira, nego gledaju oteti i ono, što je ostalo. Ne čudite se tome puno! To je točno prema riječima prorokovim: 'Nema mira bezbožnicima, veli Gospod.'“, piše kardinal Stepinac u pismu s nadnevkom 20. prosinca 1958. „Jasno je međutim da imate pravo braniti svoje svim dopuštenim sredstvima. Ako dragi Bog ipak dopusti, da neprijatelji uspiju u svom naumu, onda primite mirno iz ruke Božje tu otimačinu. I tu će se onda ispuniti ona svetoga Pavla: 'Onima, koji Boga ljube, sve se obraća na dobro.'“, piše dalje. Riječi su to čovjeka s iskustvom te otimačine, čovjeka kojemu su oteli pravo na istinu, slobodu i dostojanstvo. Kako i sam piše, on svaku nevolju prima „iz ruke Božje“, nikada ne sumnjajući u Njegovu dobrotu, uvijek se sjećajući svog gesla: „U Tebe se, Gospodine, uzdam.“ U svojem pouzdanju slijedi Isusov put, u njegovom se životu ogleda i pronalazi nadahnuće za suočavanje s vlastitim kušnjama. Svoj život gleda u svjetlu Evanđelja, ne želeći se od njega ni najmanje odijeliti. Tako i piše: „Sigurno očekuju, da ćete početi hvaliti rad KP. Kad bi još htjele biti i doušnice, sve bi Vam ostalo na miru. Čuli biste ono, što je i Isus nekoć od sotone, kad Mu je pokazao sva kraljevstva svijeta uz riječi: 'Sve ovo dat ću Tebi, ako padneš te mi se pokloniš.' A odgovor Isusov bio je kratak: 'Pisano je: Gospodinu, Bogu svome se klanjaj i Njemu jedinome služi.'“ Slijediti Isusa u njegovu služenju Ocu bio je jasan zadatak ovih svetih duša, pa tako jednom prilikom i majka M. Amadeja piše svojim sestrama: „Ja služim Bogu kad molim, kad radim, u saobraćaju s ljudima i sestrama, kad idem na odmor i kad idem na počinak. (…) Ja služim Bogu i kad vršim čine sestrinske ljubavi. Ja služim Bogu kad mi je teško sa susestrom. Ja služim Bogu i onda, kad mi je teško slušati, kad mi je i molitva i posao težak i naporan. Ja služim Bogu kad mi dođe napast, da se bunim, da kritiziram, da povrijedim zavjet poslušnosti. Ja služim Bogu i onda, kad bi htjela da se tužim, da ne oprostim… Misao: ja služim Bogu, pomoći će mi, da svladam i otklonim sve spomenute teškoće i napasti.“ Služiti Bogu, ali radosno, sa svim zanosom duše, u „savršenom veselju“: to je bila očita želja kardinala Stepinca i majke M. Amadeje. „Samo dakle Boga držati pred očima i Njegovu svetu volju. Ako Vam i otmu imovinu samostana, ali mira duše ne mogu Vam oteti. 'Nema mira bezbožnicima, govori Gospod', ali ima 'mira ljudima, koji su dobre volje', kako nas uči božićno otajstvo.“, piše kardinal Stepinac koji svojim ponašanjem i više nego riječima daje primjer i svjedočanstvo „mira duše“ u nevoljama života, u nepravdama i nasilju. Tako zaključuje pismo: „Imate pravo, kao što sam rekao, da branite svoju redovničku imovinu svim dozvoljenim sredstvima od nasrtaja bezbožaca. Ako ipak otmu, sačuvajte svoj sveti redovnički mir, a za progonitelje molite, da nađu put k Bogu i postignu i oni mir duše (…). Nastavite, kao što sam Vam zadnji put pisao, priređivati Isusu veselje svojim dnevnim radom i životom, jer je sve veliko u Njegovim svetim očima, što se čini Njemu iz ljubavi. Što je veća ljubav prema Njemu, tim je veće i djelo u očima Njegovim, a onda i odgovarajuća plaća u vječnosti.“

Poziv je to svima nama da „priređujemo Isusu veselje svojim dnevnim radom i životom“. To je savršeno veselje koje je posvjedočio i kardinal Stepinac i kojem je želio naučiti majku M. Amadeju. Kardinal Stepinac u svojoj pastirskoj službi, u nepravednoj osudi i godinama zatvora, a majka M. Amadeja i njezine sestre u svakodnevnim patnjama i malim žrtvama za ljubav Gospodinu. Neka nam oni budu primjeri jednostavnosti, oni koji su u savršenom veselju prošli svoj put Križa te sada uživaju u savršenom veselju koje je za njih na zemlji bio, a sada u vječnosti i jest naš Gospodin.

s. Franka Dobranić, novakinja