U današnjem razmatranju, pobožna dušo, na početku duhom uđi u betlehemsku špilju te promatraj Josipa i Mariju kako pobožno kleče klanjajući se duboko Božanskom Djetetu. Sjedini se sa prečistom Djevicom Marijom i čistim njezinim Zaručnikom te moli za milost da bi se uz pomoć Božju u tebi sve više umnažala svjetlost svete vjere.

Prva točka

„Blažene oči, koje gledaju, sve što vi gledate!“ (Lk 10, 23) Zar nećeš tako uskliknuti, kada vidiš Mariju i Josipa, kako pred Djetešcem u jaslicama pobožno kleče? Tko je ovo Dijete, koje toliko radosno gledaju? Jedinorođeni Sin Oca nebeskoga, pravi Bog od pravog Boga; ono ne dolazi od grješnih ljudi sastavljenih od zemlje, stoga nitko ne može potpuno protumačiti tajanstveno Njegovo biće. Nije anđeo u obliku čovjeka; tisuće anđela nazivaju se Njegovim stvorovima. Nije jedan od keruba; oni Mu služe kao svom Gospodaru. Nije ni među serafima koji gledaju Božje prijestolje i pjevaju: „Svet, svet, svet!“. Ne! Ovo je Dijete sam Gospodin, Gospodar nebeskih vojnih četa, kojem se klanja sve na nebu i na zemlji. Ovu veličanstvenu istinu Marija i Josip motre skrivenu u malom i slabašnom, ali ljubaznom Djetetu. Štoviše, imaju čast Kralja Slave nazivati svojim djetetom!

Mojsije je na brdu Sinaju Boga molio, da može vidjeti Njegovo lice, no Bog mu želju ne ispuni, jer ne bi mogao da podnese neizmjernu radost, što bi mu odatle potekla. Prečista Djevica pak gleda sada, što Mojsije nije gledao. O blažene oči, koje gledaju, što Ona gleda!

Ali, vidi li svatko, tko dođe u štalicu, vidi li svatko to što očima vide i srcem spoznaju Marija i Josip u Djetetu Isusu? Kad je ovo Dijete poraslo, mnogi su gledali Njegovo lice i čuli Njegov glas na ulicama u Nazaretu i po cestama u Jeruzalemu, no samo bi s prijezirom govorili, ne uvažavajući ga, govorili su: „To je sin drvodjelje Josipa.“ Dapače, držali su ga varalicom i krivim učiteljem te vikali: „Razapni ga!“

Odakle ova razlika između očiju njihovih i očiju Bogorodice Marije? Marija i Josip gledaju Dijete u svjetlosti vjere, a oči neprijatelja ovom svjetlosti nisu rasvjetljene. Vjera , dakle, rađa svu preblaženu radost, koju opažamo u betlehemskoj štalici. „Blažena, što si vjerovala,“ (Lk 1, 45) tako je sv. Elizabeta slavila Djevicu Mariju već prije porođenja Isusova. Vjera u riječi anđela pripravila je također Josipu svu radost, koju sada uživa. Bez svjetlosti vjere ne vidiš u štalici ništa osim siromašno židovsko dijete u neprijatnoj špilji, ali u svjetlosti vjere promijeni ti se špilja u nebo. Što te bistrije ova svjetlost rasvjetljuje, to ti je čvršća tvoja vjera. Koliko čvrsta bijaše vjera Majke Marije dok je klečala pred Sinom Božjim?

Druga točka

Nema sigurnosti koja bi se mogla prispodobiti s vjerom Marije i Josipa. Zato je Marija Majka svih vjernika. A odakle njoj tako bistra svjetlost vjere i tako jaka? Upravo od njezina Božanskog Sina! Zar nije Isus svjetlost svijeta? Zar nije On početnik i dovršitelj naše vjere? Vjeru si sam ne možeš dati kao što ne možeš učiniti da ti u tami ponoćnoj zasja podnevno sunce na nebu. Ali je Isus svjetlost svijeta da rasvijetli svakog čovjeka. Nije On kriv ako ova svjetlost neke nikako ne rasvjetljuje, druge posve malo, treće ne onako kako bi trebalo. Vapi, dakle, iz srca Malenom Isusu: „Umnoži moju vjeru!“, moli Mariju i Josipa da te podupru u tvojoj molbi.

Nema opomene u svetom evanđelju, koju bi Isus ponovio više puta nego je onu da nam bude vjera velika i jaka. To je, također, i najvažnija opomena za život svakog kršćanina. Nema za krepostan život kršćaninu važnije opomene od ove. Kad čuješ o svecima i njihovim djelima, često ne uviđaš odakle sav sjaj toliko uzvišenih djelima. Kad gledaš drvo i čudiš se lijepom uzrastu stabla, svježem, bujnom lišću, zaboravljaš misliti na izvor te snage, ljepote i plodnosti, a to je korijen skriven u zemlji. A upravo je korijen sve, bez zdravog korijena propada drvo. Što je korijen drvetu, eto, to je vjera u svetaca. Potpuna živa vjera jest izvor divnom kreposnom životu. Ti na to ne misliš ako olako donosiš odluke da ćeš se u ovoj ili onoj kreposti povesti za svecima, ali mlako moliš za milost vjere i premalo se trudiš poklonjenu milost umnažati revnim životom. Odatle potječe gotovo nerazumljivo velika razlika što postoji između tvoje vjere i tvog života.

Slaba vjera, slaba snaga; čvrsta vjera, visok polet. „To je pobjeda, kojom se pobjeđuje svijet, vjera naša!“ (1 Iv 5, 4), Duh Sveti progovara.

Razmisli; je li tvoj napredak u krepostima tako slab zato što je tvoja vjera slaba i mutna? Pitaj se: „Zašto imam tako malo prave ljubavi prema bratu, prema sestri?“ Je li to zato što zbog slabe vjere svoje ne spoznaješ da je svaka neumrla duša predivan dragulj, tek prekriven odjećom manjkavosti? Ponekad ne vidiš slavu onih koji trpe s Gospodinom i kruna izabranika Božjih te ne privlači. Zašto? Jer ti vjera nije dovoljno jaka da bi mogao s apostolom reći: „Muke ovoga života ne mogu se ni prispodobiti sa slavom koja će se u nama pojaviti!“ (Rim 8, 18)

Sad kad si razmotrio ove istine i doživio postiđenost, kajanje i svetu čežnju, pomoli se s Djevicom Marijom i sa svetim Josipom da ti Bog umnoži vjeru. Neka te Mali Isus rasvijetli da uvijek možeš u duši promatrati Božju veličinu, Njegovu vječnost i ljubav. Maleni Isus, eto, tebe danas pita: „Što hoćeš da ti učinim? Odgovori mu: „Gospodine daj mi da vidim!“ Amen.

Pripremila: s. Emanula Pečnik, SMI

Prema knjižici: Antun Bonaventura Jeglić: Služavka Malog Isusa u školi betlehemske štalice - Razmatranja o Malenom Isusu