Stupi duhom u betlehemsku štalicu i gledaj kako se prečista Djevica Marija i sv. Josip ponizno klanjaju malom božanskom Djetešcu. Kao plod ovog razmatranja, izmoli za sebe čvrstu odluku da možeš suzbiti želju za taštom čašću, a da vruće težiš osvojiti pravu poniznost srca.
Prva točka
Zar ti se ne čini da čuješ kako ti malešno Djetešce iz jaslica govori: „Ja ne tražim svoje časti.“? (Iv 8, 50) Zar ne vidiš kako se ove riječi obistinjuju upravo u štalici? Sina Božjeg nikako nije moguće dovoljno štovati ni na nebu ni na zemlji. A evo u štalici sakriva svoje veličanstvo u slabu i siromašnu odjeću naše ljudske naravi. Već kao maleno Djetešce nastoji da ga svijet malo cijeni; upravo prezire. Tko se sam ponizuje, uzvisit će se – nečuven je to nauk, ali jedino ovaj nauk On je došao svijetu predati. I prije nego li ga je izgovorio ustima, htio ga je naučavati životom.
Postao je maleno Djetešce, da kraljevsko svoje veličanstvo sakrije u lik sluge i da svoju nedokučivu mudrost sasvim, kao zavjesom prikrije. Njegova svemogućnost pretvorila se u jaslicama u nemoć. On, sin svevišnjeg Boga, dopustio je zvati se sinom tesara. U nebu je bio i još je sada najviši, jer nitko nije viši od Boga, a sada je postao najniži jer se nitko ne može dublje od njega sniziti. Gle, kako istinito veli sv. Pavao: on je sebe samog „oplijenio“! (Fil 2,7)
A zašto je tražio i želio da ga se nikako ne cijeni? Iz ljubavi prema svom nebeskom Ocu. Po Njegovoj poniznosti Bog je htio rodu ljudskom opet dati milost koju je ohološću izgubio. Tako je htio Otac, a Sin, eto, snizi se do slabašne naravi naše, da učini prema volji Oca svog. Iz ljubavi prema istini Isus je postao sluga svima. Istina je, naime, da čovjek iz sebe i po sebi nije ništa i da ne zaslužuje nikakve časti. Što imaš, čovječe, a da nisi primio? Ako si primio, zašto se hvališ? (1 Kor 4, 6 – 10) Bez Boga nisi ništa i ništa bez Boga ne možeš učiniti. Čovjek ostaje uvijek ono što je bio u početku, sluga Božji. To je istina. Tko, dakle, istinu ljubi, mora biti ponizan, da se ne pobuni protiv Boga. Stoga je Sin Božji, došavši da spasi svijet, morao svijetu prvo pripovijedati istinu, a to je najdublju poniznost i to odmah od trenutka utjelovljenja.
Hoćeš li, dakle, biti Isusov, moraš se odreći svake pohlepe za čašću. Poniznost je onaj preduboki bezdan koji dijeli svijet na dva kraljevstva – na kraljevstvo Isusovo i na kraljevstvo đavlovo. Ako se bojiš spustiti u taj bezdan, prekoračiti ga i u svom ništa nekako se izgubiti, nećeš nikada ući u kraljevstvo Isusovo.
Gle, u štalici uz jaslice je velika Kraljica anđela i ljudi! Zašto pred njezinom svjetošću blijedi svjetlost svih ostalih svetaca na Nebu? Zato što se, prema primjeru svog Sina, snizila najniže i to upravo onda kada je bila odlučena za najvišu. U onaj čas kad je bila odabrana za Majku Božju i Kraljicu Neba, prozvala se sluškinjom Gospodnjom. Ovdje je gledaš kako s malenim Djetešcem dijeli poniznost i prezir, ali hoćeš li je vidjeti tamo gdje će Isusa zbog čudesa njegovih hvaliti i slaviti? Nikako. Ali naći ćeš ju opet u skrovitom Nazaretu i pod sramotnim križem, gdje je Sin njezin zapao u rijeku ruganja, ismijavanja, gdje je pogažen kao crv. Hoćeš li, dakle, Isusa i Mariju iz ljubavi nasljedovati, što moraš činiti? Voli ostati nepoznat i da te nimalo ne cijene.
Druga točka
Sveti Bernard uči kako poniznost neodoljivo privlači Isusa. Poniznost pred njim sve opravdava. Poniznost, ali ne poniženje. O, koliki su poniženi, ali ipak nisu ponizni! Poniženju se neki silom opiru, neki ga podnose nestrpljivo, a nekima je ono sasvim drago. Prvi griješe kad ih stigne poniženje, drugi ne griješe, a treći se tim dovinu do toga da steknu opravdanje pred Bogom. Zaista, i nevinost pripada pravednosti, ali ponizan je samo onaj koji kaže: „Dobro je za me što si me ponizio.“ Tako ne može govoriti onaj tko nerado prima poniženja, a još manje onaj tko mrmlja. Nijedan od njih nije zaslužio milost jer milost Bog daje poniznima, a ne poniženima. Ponizan je, dakle, onaj tko poniženje pretvori u poniznost, te uzmogne k Bogu vapiti: „Dobro je što si me ponizio.“ Onaj tko je doista ponizan, želi i voli da ga ne cijene.
Nauk sv. Bernarda primijeni na sebe u školi poniznog Djetešca Isusa. Ponižen si bio i, hoćeš-nećeš, ponižen ćeš biti. Možda na to odgovaraš: „Ja sam ništa.“ To je istina, ali to nije poniznost. Kad upadneš u bijedu svoju možda govoriš: „Ja sam crv.“ Ni ova usporedba nije još poniznost. Prava poniznost govori: „Ja sam manje od crva. Crv nije nikada griješio, a ja, evo, griješim svaki dan!“
A zatim postani pravi učenik poniznog Isusa. Kada ti ljudi prigovaraju, bilo pravedno, bilo nepravedno, ostani ravnodušan misleći samo o tom da popraviš ono što ti je bilo prigovoreno. To još nije visok stupanj poniznosti, ali je poniznost. Budi još ponizniji! Smatraj da je sasvim pravedno ako su drugi prije tebe, ako se bave časnim poslovima, a ti samo najneznatnijima. Napredujući u poniznosti postat ćeš krotak. Drugi će te kritizirati, a ti ćeš pristajati uz njihov sud o sebi. Spoznaja bijede i grešnosti svoje učinit će te blagim prema bližnjima. Opominjat ćeš ih sućutno i blago, samo onda kada će to biti nužno.
Prokušaj poniznost svoju u svojoj svakodnevici. Ostaješ li miran kada ti drugi protuslove? Kada tvoje tvrdnje pobijaju? Promišljaš li kada o mudrosti svojih bližnjih? Kako utječu na tebe hvale i čast? Hvalu tražiti otvoreno ili tajno nije u duhu poniznosti. Govoriš li rado o sebi, svojim namjerama, svojem radu? Ako primiš dar duboke poniznosti, boljet će te u dubini duše kada te hvale, veselit ćeš se kada se drugima nešto priznaje, a na tebe se zaboravlja. Zapravo, iskreno ćeš Bogu zahvaljivati ako se zabune i nezasluženo te ukore. Sv. Alfons poučava te neka se čuvaš izgovoriti i riječ u vlastitu čast. Najveća čast neka ti bude da ljubiš poslušnost, zapostavljanje i prezir. Nećeš, naime, nikome moći govoriti o poniznosti ako sam mrziš poniženja. Gdje je sv. Alfons naučio poniznost toliko ljubiti? Ta pogledaj – upravo u ovoj štalici.
No, budući da smo tako slabi, sjeti se kod svakog razmatranja i kod svake zahvale moliti preziranog Isusa za milost da uzmogneš prezir podnijeti mirna srca i vesela duha. A kada te jednom zapali revnost, usudi se moliti da budeš, poput betlehemskog djeteta, prezren pa da mu tako mogneš ljubav svoju iskazati.
Pripremila: s. Tihana Strancarić, SMI
Prema knjižici: Antun Bonaventura Jeglić: Služavka Malog Isusa u školi betlehemske štalice - Razmatranja o Malenom Isusu
