Završavajući ovaj niz razmišljanja nad tekstovima prvog dijela Knjige proroka Izaije, a to je onaj dio koji završava s trideset i devetim poglavljem, zaustavit ćemo se na tekstu iz trideset i sedmog poglavlja, gdje se prorok obraća kralju Ezekiji u vrijeme kad je Judeji prijetila opasnost od asirskog osvajanja.
Stoga Bog, po Izaiji, ovako poručuje asirskome kralju Sanheribu: „Znam kad se dižeš i kad sjedaš, kad izlaziš i kad se vraćaš. Jer bjesnio si na me i jer obijest tvoja do ušiju mi dođe, prsten ću ti provući kroz nozdrve, uzde stavit' u žvale, vratit ću te putem kojim si došao!“ (Iz 37,28-29). Sanherib je ostvario Božji naum dok je osvajao okolna područja, no Bog mu nije namjeravao predati u ruke Judeju i Jeruzalem. Ovim riječima on kaže Sanheribu da je i on, koliko god moćan i kako god veliku vojsku imao, ipak u Božjim rukama i pod Božjom vlašću.
Bog se potom obraća judejskom kralju Ezekiji koji je prethodno ovako molio: „Gospodine nad vojskama, Bože Izraelov, koji stoluješ nad kerubima, ti si Bog jedini nad svim kraljevstvima na zemlji, ti si stvorio nebo i zemlju. Prikloni uho, Gospodine, i počuj! Otvori oči, Gospodine, i vidi! Sanheribove čujder riječi koje poruči da izruga Boga živoga“ (37,16-17). Ezekija moli Boga: „Izbavi nas iz ruke njegove, da spoznaju sva kraljevstva zemlje da si ti, Gospodine, Bog jedini!“ (37,20). Ezekija zapravo od Boga traži znak po kojem će svi narodi prepoznati Gospodina. To je onaj znak koji se nekoć Ezekijin otac Ahab nije usudio tražiti, kako se to vidi u sedmom poglavlju Knjige proroka Izaije.
Bog sada odgovara: „A znak nek' ti bude ovo: ove će se godine jesti što se sâmo okruni, dogodine što samo uzraste, a treće godine sijte i žanjite, sadite vinograde, jedite im rod“ (37,30). Drugim riječima, Bog navješćuje da će Sanheribova opsada Jeruzalema biti kratkotrajna. Stoga se jedne godine neće moći sijati jer narod neće moći izići iz gradova, ali nakon toga moći će obrađivati polja. Osim toga, Gospodin daje i naputak da se sade vinogradi. Ako sijanje polja znači da će sljedeća godina biti mirna i sigurna, sadnja vinograda daje dugoročno obećanje mira i sigurnosti. Inače ta sadnja ne bi imala smisla.
To se vidi i iz nastavka Božjih riječi: „Preživjeli iz kuće Judine, žilje će pustit' u dubinu, plodom rodit' u visinu. Jer će iz Jeruzalema izaći Ostatak. Sačuvani s gore Siona“ (37,31-32). Jeruzalem se održao dok su gotovo svu preostalu judejsku zemlju poharali Asirci. Grad je bio pun izbjeglica iz sjevernoga izraelskog kraljevstva koje je palo gotovo dva desetljeća ranije. Sada ova situacija nevolje i trpljenja postaje zalog buduće nade. Ovaj će Ostatak izići iz Jeruzalema. Time je navješten prestanak opsade grada, ali i širenje naroda po svoj zemlji.
To se neće dogoditi samo po sebi, nego će to učiniti Bog. Zato on i kaže: „Sve će to učinit' ljubomora Gospodina nad vojskama“ (37,32). Gospodin je ljubomoran prema svome narodu jer je savez između Boga i naroda doživljen kao bračni savez, pa svako pristajanje naroda uz druge bogove kod njegova jedinoga Boga izaziva ljubomoru. No ova se ljubomora očituje i kao revna zauzetost za narod i upravo to u ovom tekstu dolazi do izražaja. Božja ljubomora, njegova ljubav otvara nadu za narod.
Iz te ljubomore Bog ne može dopustiti da si netko uzme za pravo da šteti njegovu narodu i njegovu svetom gradu jer su taj narod i taj grad pod posebnom Božjom skrbi. Stoga i kaže o asirskom kralju: „U ovaj grad on ući neće, ovamo strijele svoje neće izmetati, k njemu neće ni štit okrenuti, niti oko njega nasipe kopati. Vratiti će se putem kojim je došao, u grad ovaj neće ući“ (37,33-34). Bog štiti svoje od propasti.
Kao kršćani, možemo u ovom tekstu iščitavati svjedočanstvo o ljubavi kojom Bog ljubi one koji su njegovi i kojom ih štiti od neprijatelja. Za kršćanina, neprijatelji su zlodusi i njihove napasti. Sveti je grad Crkva kojoj vrata paklena ne mogu nauditi jer Bog ljubi svoju Crkvu i ljubomoran je zbog nje.
Konačno Izaija donosi ove Božje riječi: „Grad ću ovaj štitit', zakriliti ga, sebe radi i rad' sluge svoga Davida“ (37,35). To je grad u kojem je David kraljevao i u koji će doći Izdanak iz roda Davidova, Isus Krist. Bog će taj grad štiti, zakriliti ga kao što kvočka zakrili svoje piliće i to će učiniti, ne samo radi Davida i obećanja koja je njemu dao, nego i radi sebe samoga. Bog svojom vjernošću obećanjima pokazuje svoju ljubav. U Isusu Kristu ova se ljubav širi od njegova naroda na cijeli svijet. Zato Ivan i kaže u svome evanđelju: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Tako, Kristovim rođenjem u Betlehemu, Bog zakriljuje i štiti sve ljude ovoga svijeta koji su miljenici njegovi i koji skupa s anđelima s pravom kliču: „Salva Bogu na visini!“
