Trideset i treće poglavlje Knjige proroka Izaije odiše nadom u buduća vremena. Ono započinje svojevrsnim psalmom nade u kojem prorok kaže: „Gospodine, smiluj nam se, u te se uzdamo! Budi mišica naša svako jutro, naš spas u doba nevolje“ (Iz 33,2), da bi onda i sâm Bog progovorio: „Čujte, vi koji ste daleko, što sam učinio, a koji ste blizu, poznajte mi snagu!“ (33,13).
Konačno, u drugoj polovici toga, trideset i trećeg poglavlja, prorok se obraća svome čitatelju: „Oči će ti gledati kralja u njegovoj ljepoti, promatrat će zemlju nepreglednu“ (33,17). U nastavku će postati jasno da je ovaj kralj sâm Gospodin. Kad je u Izraelu uspostavljana monarhija i kad su Izraelci tražili svoga prvoga kralja, kako nas o tome izvješćuje Prva knjiga o Samuelu, Samuel ih je od toga odvraćao jer je vjerovao da jedino Gospodin može pravedno vladati u Izraelu (usp. 1Sam 8). Njegov govor završava riječima: „I kad jednoga dana budete vapili za pomoć zbog kralja koga ste sami izabrali, Gospodin vas neće uslišati u onaj dan!“ (8,18). Cijela kasnija povijest kraljevstva u Izraelu pokazuje, kako u Knjigama o Kraljevima tako i u Knjigama Ljetopisa, da ovi kraljevi nisu bili na visini svoga poslanja. Kao ideal postavljen je bio David, a rijetki među njegovim nasljednicima uspjeli su se približiti tom idealu.
Izaija vidi Boga koji ponovno preuzima vlast u svome gradu i u svome narodu. Kao da se ovdje čuje odjek Psalma 48 koji započinje riječima: „Velik je Gospodin, hvale predostojan u gradu Boga našega. Sveto brdo njegovo, brijeg veličanstven, radost je zemlji svoj. Gora Sion, na krajnjem sjeveru, grad je Kralja velikog. Bog u kulama njegovim jakom se pokaza utvrdom“ (Ps 48,2-4).
Izaija, dakle, promatra Boga kao kralja na Sionu, u svetom gradu Jeruzalemu, a narod će imati priliku gledati svoga Boga i kralja. U Starom zavjetu bilo je nemoguće gledati Boga koji u Knjizi Izlaska kaže Mojsiju: „Moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati“ (Izl 33,20). Izaija predviđa veliku promjenu u odnosu između Boga i čovjeka. Čovjek, ne samo da će imati priliku vidjeti Boga, nego će razumjeti i njegovu ljepotu, a ta je ljepota nepregledna zemlja. Zemlja je od samih početaka sadržaj Božjih obećanja njegovu narodu. Sada će ponovno ući u posjed lijepe i nepregledne zemlje.
Ljepota zemlje očituje se i u miru, jer prorok kaže: „Gdje li je onaj što je brojio, gdje li onaj što je mjerio, gdje li onaj što je prebrajao mladiće?“ (Iz 33,18). Ovdje se misli na prebrojavanje mladića koji su sposobni za rat. U budućem Jeruzalemu, kaže Izaija, toga više neće biti.
Nakon što je najavio čitatelju da će vidjeti Boga, prorok ga poziva da baci pogled i na Jeruzalem: „Pogledaj na Sion, grad blagdana naših: oči će ti Jeruzalem vidjeti, prebivalište zaštićeno, šator što se ne prenosi, kojem se kolčići nikad ne vade, nit' mu se ijedno uže otkida“ (33,20). Jeruzalem je grad blagdanâ što ga na osobiti način predstavlja kao sveti grad, grad Božjega hrama, grad u koji su Izraelci svake godine triput hodočastili na tri velika hodočasnička blagdana. Taj je Jeruzalem u Izaijino doba iskusio opsade od strane neprijatelja, a nakon njega bit će i razoren i opustošen, a njegovi stanovnici bit će odvedeni u progonstvo te neće imati sigurna grada ni utočišta. Zato su značajne ove riječi koje govore o stabilnosti grada koji neće biti poput šatora koji se prenosi s mjesta na mjesto, nego će biti čvrsto utemeljen na Sionu.
U nastavku prorok kaže: „Ondje nam je Gospodin silni, umjesto rijeka i širokih rukavaca“ (33,21). Bog, koji ima sjedište u Jeruzalemu, bit će zaštita za grad i to bolja zaštita od bilo kakvih opkopa ispunjenih vodom koji su trebali odvratiti neprijatelja.
Izaija zaključuje ovaj odlomak riječima: „Jer Gospodin je sudac naš, Gospodin naš vojvoda, Gospodin je kralj naš – on će nas spasiti. I nijedan građanin neće reći: 'Bolestan sam!' Narodu što živi ondje krivnja će se oprostiti“ (33,22-24).
Naslov 'sudac' koji prorok ovdje daje Bogu podsjeća na starozavjetne suce o kojima govori Knjiga o Sucima. To nisu bili suci u našem smislu riječi, nego su bili vođe naroda koji su ostvarivali pravdu tako što su potlačeni narod oslobađali od njegovih tlačitelja. Sada tu ulogu preuzima Bog. On je Gospodin koji oslobađa i spasava. Narodu će biti oproštena njegova nevjera te će nestati svake nevolje. Odatle dolazi sigurnost grada u kojem žive i mogućnost da gledaju Boga u svojoj sredini.
Čovjek kojega je Bog oslobodio od grijeha i tako spasio, ulazi u prostor svetosti te može boraviti u Božjoj blizini i gledati Boga. Kršćaninove oči uvijek bi morale biti usmjerene prema Bogu u želji da njegovo lice gleda u vječnosti.
