Pred kraj velikoga odlomka u kojem se nalaze proroštva protiv okolnih naroda i velikih sila onoga doba (usp. Iz 13 – 23), Knjiga proroka Izaije u dvadeset i drugom poglavlju donosi i riječi protiv Judejskih vođa i stanovnikâ Jeruzalema. U središtu toga poglavlja nalazi se govor protiv vojnih priprema kakve su provodili Jeruzalemci u doba kad su im se približavali neprijatelji sa sjevera (22,8-14).

Taj govor započinje riječima: „U onaj dan svrnuo si pogled na oružje u Šumskoj kući“ (22,8). Riječ je o kući koja se spominje u Prvoj knjizi o Kraljevima kao kuća zvana Libanonska šuma, a u nju je još kralj Salomon bio pohranio tri stotine velikih štitova od kovanog zlata (usp. 1Kr 10,16-17). Time se htjelo istaknuti Salomonovo bogatstvo, no očito je da je ova Šumska kuća služila kao oružarnica. Jeruzalemci su dakle počeli prikupljati oružje.

U nastavku se kaže: „Vidjeste da u gradu Davidovu ima mnogo pukotina. Sabraste vodu iz Donjega ribnjaka. Prebrojiste kuće jeruzalemske, porušiste kuće da zid učvrstite. Između dva zida načiniste spremište za vodu iz starog ribnjaka“ (Iz 22,9-11). Kad spominje pukotine u gradu Davidovu, to jest u Jeruzalemu, prorok misli na pukotine ili slabosti u gradskim zidinama, pa zato stanovnici grada ruše kuće kako bi iskoristili materijal kojim će popuniti i učvrstiti zidine. Uz oružje i zidine, zalihe vode predstavljale su ključan element za obranu grada. Jeruzalem je imao vlastiti izvor vode koji se zove Gihon, a prorok kaže da su Jeruzalemci načinili spremište za vodu „između dva zida“ kamo su trebali dovesti vodu iz starog ili donjeg „ribnjaka“. Riječ „ribnjak“ prevodi hebrejsku riječ koja zapravo označava spremište za vodu, cisternu. Nije ondje bilo riba, nego je bila riječ o strateškoj zalihi za grad. Izvor Gihon bio je na rubu grada, uz same zidine, pa je time i obranu grada činio težom. Znamo iz Druge knjige o Kraljevima da je judejski kralj Ezekija, čiji je Izaija bio suvremenik, proveo velike radove na sustavu spremištâ za vodu. Ondje se, u zaključku o Ezekijinu vladanju, kaže da je on „sagradio ribnjak i prorov da dovede vodu u grad“ (2Kr 20,20). Bio je to dio Ezekijinih priprema za rat kad su mu zaprijetili Asirci pod vodstvom Sanheriba.

Još se detaljnije o tim pripremama govori u Drugoj knjizi Ljetopisa: „Ezekija, vidjevši gdje je došao Sanherib i kako snuje da zavojšti na Jeruzalem,  posavjetova se s knezovima i s junacima da začepi vodene izvore koji bijahu izvan grada. Oni mu podupriješe osnovu.  Sabralo se mnogo naroda te su začepili sva vrela i potok koji teče posred zemlje. Govorahu: 'Zašto da asirski kraljevi nađu toliko vode kad dođu?'  Ezekija se osokolio, obnovio sav oboreni zid i podigao kule na njemu; izvana je sagradio drugi zid i utvrdio Milon u Davidovu gradu; napravio je mnogo kopalja i štitova“ (2Ljet 32,2-5). I u ovom je tekstu riječ o naoružavanju, o utvrđivanju zidova i o osiguranju zaliha vode.

Čini se da Izaija govori upravo o Ezekijinim pripremama za rat. On nabraja sve pothvate Jeruzalemaca u tom smislu, ali ističe i jedan nedostatak tih priprema, pa kaže: „Ali se ne obazreste na Tvorca, nit' vidjeste onog što davno sve smisli“ (Iz 22,11). U svim pripremama za rat, Jeruzalemci su zaboravili na Boga koji sve ima u svojoj ruci. U hebrejskom tekstu ono „sve“ što Bog davno smisli, moglo bi se razumjeti i kao grad, to jest Jeruzalem koji je Bog davno zamislio. Tako Izaija podsjeća Jeruzalemce da su oni od početka u Božjem naumu i da je njihov grad Božje djelo, pa se ne smije zaboraviti na Boga, dok se priprema za obranu grada.

U nastavku prorok kaže: „Gospodin nad vojskama pozivaše vas u dan onaj da plačete i tugujete, da obrijete glave i pripašete kostrijet“ (22,12). Bog, dakle, poziva na pokoru, na pokajanje za grijehe, kako bi se na taj način narod vratio Bogu i priznao njegovu vrhovnu vlast, jer on je Gospodin nad vojskama, onaj koji doista predvodi svoj izabrani narod u svim bitkama.

No, umjesto pokore i pokajanja, prorok u narodu vidi nešto drugo: „A gle: radost i veselje, ubijaju goveda i kolju ovce; jedu meso i piju vino: 'Jedimo i pijmo, jer sutra nam je mrijeti'“ (22,13). Dvije su stvari ovdje jasne. Najprije, narod nije poslušan Bogu. Drugo i još važnije, narod se predao beznađu jer su odlučili organizirati gozbe misleći da će ionako uskoro biti pobijeđeni i svi izginuti. Sasvim su izgubili iz vida činjenicu da je Bog na njihovoj strani i da je to Bog snažan – Gospodin nad vojskama.

Ovaj je tekst poziv na pouzdanje u Boga. Prorok se ne protivi svim pripremama koje je kralj izveo pred ratnom opasnošću, ali upozorava da se ne smije zaboraviti ona najvažnija priprema: poslušnost Bogu, molitva i pouzdanje u Boga.

U svome životu vjernik je uvijek pozvan služiti se svojim sposobnostima, znanjima i umijećima, ali ne smije zaboraviti da svako njegovo djelo mora biti u poslušnosti Bogu, praćeno molitvom i sviješću da je Bog taj koji svojom ljubavlju, zauzetošću i snagom prati sve što činimo.