Danas ćemo se zaustaviti na vrlo kratkom odlomku iz Knjige proroka Izaije. Poslušajmo peti i šesti redak devetoga poglavlja ove knjige: „Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. Nadaleko vlast će mu se sterat' i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu i pravednosti. Od sada i dovijeka učinit će to privržena ljubav Gospodina nad vojskama“ (Iz 9,5-6). Prethodno je prorok navijestio veliku svjetlost koju će Bog donijeti izbavljenjem naroda i uspostavom mira, a sada objašnjava da će u toj Božjoj pobjedi važnu ulogu imati dijete koje se rodilo. To je ono dijete koje je naviješteno u sedmom poglavlju Knjige Izaijine kao Emanuel.
Izaija govori o sinu koji se rodio i koji, umjesto jarma nevolja i progonstva, na plećima nosi vlast. Kao što je Bog dopustio da nevolje snađu narod zbog njihove nevjere, tako je i ova vlast božanskoga podrijetla.
Sin dobiva i novo ime. Nakon što je već prethodno bio nazvan Emanuel, to jest S nama Bog, sada dobiva četiri nova naslova. Prvi je naslov Savjetnik divni. Sjetimo se da je rođenje Emanuela naviješteno kralju Ahazu, onom kralju koji se u strahu od susjednih naroda i zemalja oslanjao na svoje savjetnike, a nije se htio posavjetovati s Bogom. Ovaj Emanuel bit će kralj kojemu neće trebati ljudski savjetnici, jer će on sâm biti nositelj božanskih savjeta.
Drugi je naslov Bog silni. Vrlo je čudno čuti da neki starozavjetni pisac ljudskom biću daje naziv Boga. No to trebamo razumjeti kao jedno u nizu imena koja u sebi sadrže Božje ime, baš kao što je to bilo i ime Emanuel. Imenom Bog silni želi se reći da će se iz života i djelovanja ovoga sina koji se rodio iščitavati Božja sila. On neće djelovati svojom, nego Božjom snagom.
Treći je naslov Otac vječni. Među kršćanima često vlada uvjerenje da tek kršćani Boga nazivaju Ocem, no ovaj naziv za Boga nalazimo već u Starom zavjetu, pa i u ovom tekstu. On je Otac vječni jer ne može prestati biti Otac. On se vječno očinskom ljubavlju brine o svome narodu. Tako naslov Otac vječni izriče nadu i pouzdanje u Boga.
Konačno, četvrti je naslov Knez mironosni. Bog je taj koji donosi mir. Ovaj odlomak uveden je riječima: „Da, sva bojna obuća, svaki plašt krvlju natopljen izgorjet će i bit će ognju hrana“ (Iz 9,4). U vrijeme kad Bog donese veliku svjetlost i pobjedu svome narodu, nastupit će mir. Više neće biti plašta natopljena krvlju koji je bio znak kojim se pozivalo u sveti rat. Bog će sasvim preokrenuti sudbinu svoga naroda.
Vidljivo je iz ovoga da nijedan od ova četiri naslova nisu vlastita imena sina koji se ima roditi, nego govore o Bogu i donose Božja svojstva. Sin će ta Božja svojstva učiniti vidljivima u narodu. Kršćanska predaja u ovom Sinu prepoznaje Isusa Krista.
Mir koji će nastupiti bit će povezan s vlašću novorođenoga sina koji će kraljevati na prijestolju Davidovu. Riječ je, dakle, o vlasti koja nije nasilna, koja se ne ostvaruje ratom, nego o vlasti koja se ostvaruje mirom i donosi mir. Sin će vladati na Davidovu prijestolju, pa nam to kaže da je on onaj izdanak koji je Izaija već spomenuo, onaj izdanak koji će se pojaviti u Davidovu rodu.
Vlast sina, osim mirom, ostvarivat će se i pravom i pravednošću. Pravo označava ispravne, uređene odnose među ljudima, a pravednost, kako je shvaćena u Bibliji, označava odgovornost za druge. Bog je, naime, svima dao svega dovoljno, a pravednost se ostvaruje tako da oni koji imaju više daju onima koji imaju manje. Pravednost se ostvaruje tako da onaj koji ima neke darove koristi te darove za opće dobro.
Zadnje su riječi ovoga kratkoga odlomka: „Od sada i dovijeka učinit će to privržena ljubav Gospodina nad vojskama“ (9,6). Zanimljivo je da je i ovdje Bog prikazan kao vojskovođa, no njegov se boj ne vodi oružjem, ne vodi se mačevima, lukovima i strijelama, nego se vodi ljubavlju. Božja je ljubav „privržena“. To nije neka prolazna zaljubljenost, neki hir kakvi se mogu vidjeti u mitovima o poganskim božanstvima. Božja je ljubav sigurna i stalna, takva da se i pojedinac i narod mogu na nju osloniti i uvijek mogu na nju računati.
