Prorok Izaija u šestom poglavlju svoje knjige opisuje svoj poziv koji je smješten u onu godinu kad je umro kralj Uzija, a to je otprilike 740. godina prije Krista. Izaija kaže: „Vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište“ (Iz 6,1). Izvješćuje nas, dakle, da se ovo viđenje dogodilo u Svetištu, to jest u Hramu koji je bio izgrađen na gori Sion u Jeruzalemu. Ovim viđenjem započinje duži odlomak koji završava pred kraj osmog poglavlja, gdje Izaija kaže: „Ja i djeca koju mi Gospodin dade Izraelu smo znak i znamenje od Gospodina nad vojskama što prebiva na gori sionskoj“ (8,18). Cijeli odlomak započinje slikom Gospodina koji se objavljuje na Sionu i završava slikom Gospodina koji prebiva na Sionu, a bavi se sudbinom Judeje koja je oslikana u prorokovu osobnom životu. Tako prorokov poziv dotiče njega osobno, ali ima značenje i za njegov narod.
U viđenju, Bog je opisan kao veličanstven. Hram, koji su promatrali kao veličanstvenu građevinu, ne može obuhvatiti Boga. Bog ga daleko nadilazi, jer već i skuti njegova plašta ispunjaju Svetište. Ovu Božju veličinu i njegovu transcedentnost, to jest uvjerenje da on nadilazi moći čovjekova razuma i njegovih osjetila, naglašavaju i čudesna bića koja Izaija vidi iznad ovoga prizora. To su serafi. Bića koja imaju po tri para krila: „Dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio“ (6,2). Serafi krilima zaklanjaju lice da bi izrekli svoje strahopoštovanje pred Bogom. Tu je i ono starozavjetno vjerovanje da se ne može Boga vidjeti i ostati na životu. Mojsije, u Knjizi Izlaska, zaklanja lice, jer se bojao u Boga gledati (usp. Izl 3,6). Božja je svetost tolika da zaslijepi svako stvorenje. Gotovo nepodnošljiva svetost! Serafi krilima zaklanjaju noge kao da bi htjeli sakriti svoju golotinju. Opet je to znak nedostojnosti stvorenja da stoji pred svetim Bogom. Krilima i lete jer je Bog iznad ljudskoga svijeta. To je Bog koji se čini dalekim i nedohvatljivim.
Serafi i kliču: „Svet! Svet! Svet Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!“ (Iz 6,3). U hebrejskom poimanju svet je onaj koji je izdvojen iz svakodnevnoga, odvojen od ovozemaljskoga. Bog je triput svet jer je savršeno drugačiji od svega što možemo iskusiti. Pa opet, sva je zemlja puna njegove slave, a slava u hebrejskom razumijevanju označava Božju prisutnost. Tako u ovom izrazu što ga ponavljamo u svakoj svetoj misi, izgovaramo dvije međusobno nespojive stvari: Bog je izdvojen, udaljen, nedohvatljiv, drugačiji, nezamisliv, onostran, ali u isto vrijeme on je i prisutan po svoj zemlji.
Izaijina reakcija pred Bogom tipična je reakcija koju nalazimo i kod drugih biblijskih likova koji imaju priliku vidjeti ili susresti Boga. To je strah. Prorok kaže: „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!“ Izaija je vidio ono što čovjek ne može vidjeti. Sâm Bog u Knjizi Izlaska, prije nego što će njegova Slava proći pred njim, kaže Mojsiju: „Moga lica ne možeš vidjeti i na životu ostati“ (Izl 33,20). Eto, zato se i Izaija boji. Pred Božjom neizmjernom svetošću, on spoznaje svoju grešnost. Čovjek, u božanskom svjetlu, primjećuje svoju nesavršenost. Izaiju, međutim, Bog, po djelovanju jednog od serafa, čisti od njegovih grijeha (usp. Iz 6,6-7), a prorok čuje Božji glas: „Koga da pošaljem? I tko će nam poći?“ (6,8). Jasno je da je ovdje riječ ne samo o pozivu, nego i o poslanju. Zapravo, ne postoji poziv koji u isto vrijeme ne bi bio i poslanje. Ničiji poziv nije njegovo privatno vlasništvo s kojim bi ta osoba mogla raspolagati po svojoj volji. Božji poziv uvijek ostaje Božji, a podrazumijeva i poslanje. Često, više negoli za samoga pozvanoga, poziv je za one kojima će on biti poslan.
Na Božje pitanje Izaija spremno odgovara: „Evo me, mene pošalji!“ (6,8). Iskustvo blizine uzvišenoga Boga i iskustvo oproštenja grijeha omogućavaju proroku da prihvati odgovornost poziva i poslanja. Zanimljivo da njegovo prihvaćanje nastupa prije nego što je čuo što će trebati učiniti i kome će biti poslan i što će trebati navijestiti. On prihvaća poziv jer je upoznao Boga velikoga i milosrdnoga. To mu je dovoljno i ne traži dodatnih objašnjenja ni dodatnih jamstava.
U nastavku se vidi da prorokov zadatak neće biti nimalo jednostavan. Bog mu kaže: „Idi i reci tom narodu: 'Slušajte dobro, al' nećete razumjeti, gledajte dobro, al' nećete spoznati.' Otežaj salom srce tom narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oči, da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem da ne razumije kako bi se obratio i ozdravio“ (6,9-10). Strašne su to riječi: Izaija će morati pozivati na obraćenje, a narod ga neće htjeti slušati, pa se neće moći ni spasiti. Izaija stoga pita: „Dokle, o Gospode?“ (6,11), a Božji je odgovor još strašniji jer predviđa uništenje svega: „Dok gradovi ne opuste i ne ostanu bez žitelja, dok kuće ne budu bez ikoga živa, i zemlja ne postane pustoš, dok Gospodin daleko ne protjera ljude. Haranje veliko pogodit će zemlju, i ostane li u njoj još desetina, i ona će biti zatrta poput duba kad ga do panja posijeku“ (6,11-13). Drugim riječima, narod će, zbog svojih grijeha i zbog nespremnosti da se obrati, biti uništen i protjeran iz obećane zemlje. Bit će poput stabla posječena do panja.
Ipak, Bog ne ostavlja narod, pa tako ni proroka Izaiju bez nade. Zadnja je rečenica otvaranje prema budućnosti: „Panj će njihov biti sveto sjeme“ (6,13). Iz beživotnog panja nići će novi život, a taj će život biti 'svet', a to znači izdvojen, poseban, neizmjerno važan. O tom sjemenu, o tom izdanku, bit će govora u nastavku Knjige proroka Izaije.
