Početak Došašća obilježava blagdan apostola Andrije, jednoga od dvanaestorice “stupova” Crkve, Gospodinovih izabranika. “Andrijin križ” – dobro znani prometni znak – podsjeća nas na ono najvažnije: Kristova blagovijest došla je do nas i ušla u pore modernoga svijeta.
Ime Andrijino potvrđuje ono što u prvom čitanju danas sveti Pavao piše Rimljanima: nema razlike između Židova i Grka jer jedan je Gospodin za sve (Rim 10,12). Andrija je uz brata Šimuna koji nosi drevno ime iz prvoga naraštaja Izraelovih sinova, dok je Andrijino ime grčko i označava muževnost, odvažnost, srčanost (grč. ἀνήρ). Na kakvu nas hrabrost poziva Andrija na početku ovoga Došašća?
Ponajprije sokoli nas da primijetimo kako sveti Učitelj Isus prolazi pokraj velikoga i dubokoga mora našega života (Mt 4,18). Idući korak na koji nas Andrija upućuje jest prihvatiti da se Gospodinov pogled zaustavlja baš na meni, i to u onom poslu kojim se bavim, u mojemu redovitom životu (“bacaju mreže, ribari” Mt 4,18). Dragocjen je trenutak Kristova gledanja (grč. ὁράω Mt 4,18) od kojega sve polazi! Važno je također, kao treće, što Andrija zna da nije sam, nije egoistički usmjeren samo na sebe. Uza nj je njegov brat. Četvrto jest čuti Isusov poziv. Andrija osjeća da Gospodin ne umanjuje njegovu stručnost i mar, njegovo životno iskustvo. Baš će ribar biti, kao i do sada (Mt 4,19)! Ali Isus traži onoga koji će duše spašavati, koji će ljude loviti u mrežu Kraljevstva Božjega. Od sada bit će to onaj Andrija kakvim će ga Gospodin učiniti. Gospodin ima moć stvoriti (grč. ποιέω Mt 4,19) novoga ribara, ribara ljudi, po svom nacrtu, po svojemu srcu. Presudno je ono što Gospodin čini od mene.
Kako točno Pavao u svojoj poslanici piše. Evo, Andriju će Isus poslati (Rim 10,15), Andrija treba propovijedati, Andriju će ljudi čuti (Rim 10,14). Zbog toga će oni povjerovati pa će onda i sami prizvati ime Gospodnje (Rim 10,14). Došašće 2021. usprkos velepošasti po svem svijetu sa svi njezinim nesretnim odjecima i posljedicama, mise zornice, u našoj Hrvatskoj dokaz su da se uistinu “po svoj zemlji razliježe jeka, do na kraj svijeta dođoše one riječi” (Ps 19; Rim 10,18) kojima je Andrija ustima ispovijedao da je Isus Gospodin, dok je srcem vjerovao da ga je Bog uskrisio od mrtvih (Rim 10,9).
Hrabrost Andrijina u tome je, a to je peto i najvažnije u njegovu primjeru, da na Kristov poziv brzo ostavlja mreže i polazi za Isusom (Mt 4,20). Istinska se srčanost traži da ostavim mreže sebične tvrdoglavosti ili pak puke zabave, u koje se zaplićem. Došašće je poziv da iznova svom dušom krenem Isusovim stopama. Ostavit ću svoj i opet započeti njegov način života, a za tim, gle, i moja duša čezne!
Poseban je oblik Andrijine odvažnosti što on uopće ne oklijeva poći, premda će ne on, nego njegov brat postati prvak. Andrija se povlači u pozadinu. Hrabro je Andrijino srce jer se ne da voditi tako nam dobro znanom, našom domaćom, zavišću i ljubomorom, željom za prvim mjestom. Njegova nam je skromnost još jasnija kad u onom drugom evanđeoskom izvještaju čitamo da je upravo Andrija prvi put doveo do Isusa svojega brata Šimuna (Iv 1,42). Najprije je potražio brata rođenoga i otkrio mu ključnu čudesnu novost da su našli Mesiju (Iv 1,41), a sam ostaje po strani. To je adventska hrabrost: Dovedi brata, sestru, k Spasitelju koji dolazi, i ponizno prihvati svoje mjesto u skrovitosti!
Autor: p. Niko Bilić, SJ
Izvor: Biblijski portal
