Peto poglavlje Knjige proroka Izaije započinje predivnom poezijom o vinogradu. Prorok je već u trećem poglavlju spomenuo opustošeni vinograd kao sliku svoga naroda, a sada donosi stihove: „Zapjevat ću svojemu dragome, pjesmu svog ljubljenog njegovu vinogradu“ (Iz 5,1). Odlomak započinje riječima koje snažno podsjećaju na stihove Pjesme nad pjesmama. I ondje je riječ o jednome ‘dragome’ i ‘ljubljenom’. Ondje je riječ o ljubavi Zaručnice prema Zaručniku, a ovdje prorok pjeva pjesmu svome ‘dragome’ i to je pjesma njegova ‘ljubljenoga’. Prorok pjeva svome Bogu. On je dragi i ljubljeni. I pjeva mu pjesmu o njegovu vinogradu, to jest o njegovu narodu. Prorok se postavlja gotovo kao promatrač koji uočava ljubav Boga i njegova naroda, promatra je sa strane i o njoj piše stihove.
Dragi i ljubljeni Bog brine se o svome vinogradu: „Moj je dragi imao vinograd na brežuljku rodnome. Okopa ga, iskrči kamenje, posadi ga lozom plemenitom. Posred njega kulu on podiže i u nj tijesak metnu“ (5,1-2). Sve je učinio kako bi taj vinograd bio rodan: izabrao je dobar položaj gdje ga je zasadio, okopao ga je, oslobodio od kamenja koje bi ga moglo gušiti, izabrao je plemenitu lozu, čak je podigao i kulu kako bi ga mogao zaštiti i postavio tijesak kako bi sve bilo spremno za berbu. To je slika Boga koji je izabrao svoj narod koji prepoznaje kao plemeniti narod, izabrani, sveti, izdvojen od svih drugih. Bog je doveo taj narod u zemlju kojom teče med i mlijeko. U središtu toga naroda, u Jeruzalemu podignut je hram kao kula koja će ih štiti. Očekivao je plodove od svoga naroda, očekivao je njihova dobra djela. Pjesma kaže da je postavio tijesak kao mjesto gdje se trebaju donijeti plodovi vinograda. Taj tijesak mogu biti ljudi kojima je bilo potrebno milosrđe, oni koji su žeđali za pravdom, oni kojima je bila potrebna ljubav. A tijesak je ostao prazan. Uza sav Božji trud, plodovi obraćenja nisu se pojavili.
Tako pjesma koja započinje zanosno, poletno, ubrzo doživljava obrat: „Nadaše se da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu“ (5,2). Narod nije dao ono što je Bog od njega očekivao, pa zato prorok donosi Božje riječi: „Sad, žitelji jeruzalemski i ljudi Judejci, presudite izmeđ’ mene i vinograda mojega“ (5,3). Jeruzalemci i Judejci trebaju presuditi između Boga i njegova vinograda, a zapravo presuđuju sebi. O njima je ovdje riječ. Bog se i pita: „Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio?“ (5,4). Bog koji je svemogući suočava se s vlastitom nemoći pred odbijanjem svoga naroda.
Mi ispovijedamo vjeru u svemogućega i neograničenog Boga, no katkad zaboravljamo da ga mi sami ograničavamo svojim odlukama i mi umanjujemo očitovanje njegove moći svojim postupcima ili svojim nedjelovanjem. Božja moć očituje se u našim plodovima. Svaki bi se vjernik trebao osjetiti kao dio ovoga vinograda i sjetiti se kako je Bog radio na njemu osobno. Koji je to brežuljak na koji ga je Bog doveo? Kako ga je izabrao i izdvojio od drugih? Kako ga je okopavao, kako se brinuo za njega? Što je bila kula koju je izgradio za zaštitu? Ali, i što su tijesci koji su pripremljeni za primanje mojih plodova?
Na kraju Bog donosi presudu svome vinogradu: „No sad ću vam reći što ću učiniti od svog vinograda: plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze. U pustoš ću ga obratiti, ni obrezana ni okopana, nek’ u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime“ (5,5-6). Posljedica nezahvalnosti naroda jest potpuna nezaštićenost, neprijateljski napadi, izgaženost, opustošenje, zapuštenost, napuštenost, smrt.
Da ne bi bilo zabune, prorok zaključuje: „Vinograd Gospodina nad vojskama dom je Izraelov; izabrani nasad njegov ljudi Judejci. Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja“ (5,7).
Da ne bi bilo zabune, Vinograd Gospodina nad vojskama možemo biti mi, taj izabrani nasad možeš biti i ti. Da se ne bi dogodio vapaj, da bi mi Gospodin bio doista dragi i ljubljeni, trebam donositi plodove.
