Kad govori o vremenu budućeg Gospodinova dolaska, Knjiga proroka Izaije, u drugom poglavlju, govori o oholom pogledu koji će biti skršen i o ljudskoj bahatosti koja će biti ponižena, te kaže: „Gospodin će se uzvisiti, on jedini – u dan onaj“ (Iz 2,11). Prorok i dalje govori o trenutku u povijesti kad nestane neprijateljstava između Judejaca i okolnih naroda, kad bude uspostavljen mir. Tada će se dogoditi pravi preokret. Bog je prikazan kao onaj koji izlazi u boj protiv oholih, bahatih i svih koji se uzvisuju, da ih obori (usp. 2,12). To je Gospodin nad vojskama koji djeluje. To je Bog koji se bori na strani svoga naroda, ali ovdje osobito onaj koji se bori na strani poniženih, slabih, obespravljenih, zaboravljenih. To je ona slika Boga koju preuzima novozavjetna predaja, osobito u Marijinu Veliča, gdje Bog „rasprši oholice umišljene, silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne, gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne“ (Lk 1,51-53). Taj se preokret događa dolaskom Isusa Krista.
Kao one kojima se Bog protivi, prorok Izaija navodi simbole veličine i svjetovne slave. Tako spominje libanonske cedrove koji su bili osobito cijenjen građevinski materijal, ali i poznati po svojoj visini i čvrstoći te ih ni snažna oluja ne može slomiti. Spominje bašanske hrastove, stabla plodnoga i bogatoga područja istočno od Galilejskog jezera. Spominje gore uznosite i bregove uzdignute, kao mjesta na koja su ljudi gledali s osobitim divljenjem i pripisivali im božanske odlike. Spominje visoke tvrđe i tvrde zidine, kao simbol sigurnosti i zaštite. Konačno, spominje taršiške i raskošne brodove, što je bio naziv za brodove koji su mogli ploviti otvorenim morem, dalje od obale, sigurne i u olujama i visokim valovima. Sva ova snaga, sigurnost, moć, bogatstvo, plodnost nestat će onoga dana kad dođe Gospodin jer nisu utemeljeni na njemu. Zato prorok ponovo ističe: „Oholost ljudska skršit će se i bahatost ljudska poniziti. Gospodin će se uzvisiti, on jedini – u dan onaj“ (Iz 2,17).
Samo Bog je dostojan uzvišenja, štovanja, slave i časti, on jedini i nitko drugi i ništa drugo. Svaka druga čast, slava, štovanje i uzvisivanje isprazno je. One koji se ipak uzvisuju, sve one bahate, prorok poziva da se sakriju u rupe, u pećine, jer je za njih Božje veličanstvo užas (usp. 2,19). Oni koji traže svoje uzvišenje, oni koji se bahate, na koncu ne mogu podnijeti nikoga tko bi bio iznad njih, pa ni Boga. Zato im je Božja slava užas. Oni više ne mogu podinijeti Božju riječ, ne mogu podnijeti njegovu ljubav, ne mogu podinijeti njegovo milosrđe, ne mogu podnijeti njegove zapovijedi. U svojim su očima, bolji, pametniji, razboritiji čak i od Boga.
Svaki put kad kažemo samima sebi da se neka evanđeoska riječ ne može u praksi živjeti, ubrajamo se među te bahate koji ne mogu podnijeti Boga i kojima je Božja slava užasna. Svaki put kad kažemo samima sebi da se ova ili ona zapovijed ne treba vršiti, ubrajamo se među one koji se uzvisuju iznad Boga.
Ipak, prorok ostavlja prostor za promjenu, za obraćenje. On kaže: „U dan onaj: bacit će svaki svoje srebro i zlatne kumire koje sebi načini da im se klanja, kad uteče u šupljine pećina i u raspukline stijena pred užasom Gospodnjim, pred sjajem veličanstva njegova, kad ustane da potrese zemlju“ (2,21).
Iz ovih se riječi može zaključiti kako prorok predviđa da će užas koji će bahati osjetiti, nevolje koje će ih snaći, potaknuti u njima obraćenje. Oni će se odreći svojih kumira, svojih idola, to jest svega onoga što im je važnije od Boga, od njegove riječi i od njegovih zapovijedi. Tada će postupno ono što im je bilo užas, postati sjaj njegova veličanstva. Otvorit će im se oči i vidjet će da je doista Bog onaj jedini koji treba biti uzvišen, kojega treba slaviti, kojemu se treba klanjati, kojega treba štovati.
Zato je cijeli odlomak zaključen riječima: „Čuvajte se, dakle, čovjeka koji ima samo jedan dah u nosnicama: jer što vrijedi?“ (2,22). Ovo je izreka koja sliči izrekama mudrosne književnosti, no ima pravu proročku snagu u sebi. Prorok upozorava svoje čitatelje da se klone samo ljudske pameti i ljudske mudrosti, da se ne oslanjaju samo na ono što se njima samima ili drugima čini dobro, razborito ili korisno. Jer sve to ništa ne vrijedi. Vrijedi samo Bog, njegova riječ i njegova volja.
