U drugom poglavlju Knjige proroka Izaije nalazi se tekst koji vrijedi čuti u cijelosti:
„Dogodit će se na kraju danâ:
Gora doma Gospodnjega
bit će postavljena vrh svih gora,
uzvišena iznad svih bregova.
K njoj će se stjecati svi narodi,
nagrnut će mnoga plemena i reći:
‘Hajde, uziđimo na goru Gospodnju,
pođimo u dom Boga Jakovljeva!
On će nas naučiti svojim putovima,
hodit ćemo stazama njegovim.
Jer će iz Siona zakon doći,
iz Jeruzalema riječ Gospodnja.’
On će biti sudac narodima,
mnogim će sudit’ plemenima,
koji će mačeve prekovati u plugove,
a koplja u srpove.
Neće više narod dizat’ mača protiv naroda
nit’ se više učit’ ratovanju.
Hajde, dome Jakovljev,
u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!“ (Iz 2,2-5)
Ovo su riječi koje se, gotovo identične, nalaze i u četvrtom poglavlju Knjige proroka Miheja koji je bio Izaijin suvremenik. Kad Bog govori o kraju danâ, ovdje ne misli na kraj vremena, nego na kraj određenog razdoblja, i to na kraj razdoblja nesigurnosti, opasnosti od drugih naroda i ratnih prijetnji. Kad sve to prođe, „Gora doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova“ (2,2). Dom Gospodnji jest Božji hram u Jeruzalemu, a gora je gora Sion na kojoj je taj hram bio izgrađen. To je gora prema kojoj su vodili svi hodočasnički putovi Izraelaca, gora koju su opjevali psalmi što ih je narod pjevao dok se uspinjao prema Jeruzalemu i prema hramu. Ova gora zasigurno nije viša od drugih gora. Naprotiv, već je i obližnja Maslinska gora viša nekoliko stotina metara od gore Sion. Bog ovdje ne govori o tektonskim poremećajima koji bi uzdigli Sion iznad drugih gora. On ne govori o kvantitativnoj promjeni, nego o kvalitativnoj promjeni. Gora Sion postat će važnija od svih drugih gora i to ne samo u očima izraelskog naroda koji je tako često na drugim gorama tražio druge bogove i iznevjeravao se jedinomu pravomu Bogu. Gora Sion postat će važnija od svih drugih gora i u očima drugih naroda, onih koji izvorno nisu štovali Boga Izraelova i koji nisu prinosili žrtve u Jeruzalemu te se nisu uspinjali na goru Sion. Bog tako kaže: „K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: ‘Hajde, uziđimo na goru Gospodnju, pođimo u dom Boga Jakovljeva!’“ (2,2-3). Tako će sada i oni koji su prije bili pogani moći zajedno sa psalmistom klicati: „Obradovah se kad mi rekoše: ‘Hajdemo u dom Gospodnji!’ Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme“ (Ps 122,1-2).
Prema riječima koje nalazimo kod proroka Izaije, narodi se uspinju u Jeruzalem i dolaze u hram jer žele da ih Bog pouči svojim putovima, kako bi hodili njegovim stazama. Putovi i staze Gospodnje simboliziraju njegovu volju koja je sadržana u njegovim zakonima i u njegovoj riječi. Za Židove je u starini poslušnost Božjoj riječi i njegovim zakonima označavana upravo pojmom hodanja. Često u Starom zavjetu čitamo da je netko ispravno hodao pred Gospodinom ili da je hodao stazama Gospodnjim. To uvijek znači da je vršio njegove zapovijedi.
No, narodi neće dolaziti u Jeruzalem i na brdo Sion samo da bi čuli Božju riječ i da bi počeli živjeti u skladu s Božjom voljom. Ondje će naći i Boga koji će im biti sudac. Ozračje ovog odlomka nije prijeteće, pa ni ovaj sud ne treba razumjeti kao prijetnju, nego prije kao ostvarenje Božje volje koja znači mir. Zato se kaže: „Mnogim će sudit’ plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove“ (2,4). Kad prestanu ratne opasnosti i kad Bog uspostavi mir, ostvarit će se uvjeti za bolji život, za blagostanje. Božja riječ vidi mogućnost boljeg života već ovdje na zemlji, a taj bolji život u mnogočemu ovisi i o čovjeku, o ljudima, o njihovoj spremnosti da prihvate Božju volju. Pritom ne treba zaboraviti riječi iz prethodnoga Izaijina poglavlja. Vršenje Božje volje ne očituje se u prinošenju žrtava, u kultu, u molitvama, u javnom ispovijedanju vjere, nego u ispravnom životu, u vršenju pravednosti, u milosrđu, u ljubavi. Jednom kad mi, ljudi, počnemo živjeti Božju zapovijed o ljubavi koju Isus izdiže iznad svih drugih zapovijedi, bez obzira priznavali se javno kao vjernici ili ne, ovaj će svijet biti ljepše mjesto. Više negoli ustima ispovijedati i moliti, važnije je hoditi Božjim putovima. Tek tada moje priznanje da sam kršćanin ima značenje svjedočanstva, tek tada moja molitva nalazi svoje ostvarenje.
Na kraju je ovoga odlomka poziv: „Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!“ (2,5). Nakon što je bila riječ o svim drugim narodima, sada se prorok obraća svome, izraelskom narodu koji je predstavljen kao dom Jakovljev. Ako Izraelci žele da svi drugi hode po Božjoj riječi, Izraelci prvi to moraju učiniti. Božja je riječ svjetlost koja rasvjetljuje putove i staze, kako to čitamo u Psalmu 119, ona je svjetlost koje rasvjetljuje nakane i misli srca, ona je svjetlost koja pred nama otvara nadu. Za nas kršćane, Božja je riječ i ona utjelovljena Riječ, onaj Bog od Boga i ono Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, Sin Božji, Isus Krist. Zagledajmo se u njega i njega slijedimo.
