Knjiga proroka Izaije donosi niz tekstova koje liturgija koristi u došašću i u božićnom vremenu kao navještaj dolaska Isusa Krista. Riječ je o tekstovima koji su nastali u različitim razdobljima i koji su u svojem vremenu imali drugačije značenje, no u Božjem naumu često dobivaju novo, mesijansko značenje, te se u njima prepoznaje dublji smisao. U ovom nizu promišljanja nad Knjigom proroka Izaije pratit ćemo prije svega prvih trideset i devet poglavlja ove knjige koja su većinom nastala u osmom stoljeću prije Krista, u vrijeme kad je prorok Izaija i djelovao.
Na samom početku knjige čitamo riječi: „Čujte, nebesa, poslušaj, zemljo, jer Gospodin govori: 'Sinove sam ti odgojio, podigao, al' se oni od mene odvrgoše. Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve – Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije'“ (Iz 1,2-3). Time je opisan stav Božjeg izabranog naroda u odnosu na Božje djelovanje. Bog samoga sebe vidi kao roditelja koji se brinuo o svome narodu, koji ga je odgojio i podigao. S druge je strane narod koji se udaljio od svoga Boga i napustio ga. Stoga Bog, kao na nekom sudištu, poziva kao svjedoke nebesa i zemlju. Kad su na drevnom Bliskom istoku spominjali nebo i zemlju, koristili su to kao stilsku figuru kojom su opisivali cijeli svijet, cijeli svemir. Bog tako poziva za svjedoke sve stvorenje protiv naroda koji se iznevjerio.
Da bi izrekao kako bi bilo očekivano i normalno da ga narod sluša i da mu je odan, Bog se služi slikom magarca i vola, životinja koje su poznate po svojoj tvrdoglavosti i prevrtljivosti. Čak i ove životinje znaju tko ih hrani i prepoznaju svoga gospodara, dok Izrael ne prepoznaje svoga stvoritelja i Gospodina, niti razumije njegove riječi i njegovu volju. Upravo zbog toga, kasnija će kršćanska predaja u božićne jaslice smjestiti ove dvije životinje koje prepoznaju „jasle svoga gospodara“, to jest jasle u kojima će ležati maleni Isus.
Izaija u nastavku detaljnije opisuje grijehe naroda: „Jao, grešna li naroda, puka u zlu ogrezla, roda zlikovačkog, pokvarenih sinova! Gospodina ostaviše, prezreše Sveca Izraelova, njemu su okrenuli leđa“ (1,4). Njihov grijeh u prvom je redu okretanje leđa Bogu. Moramo imati na umu tadašnje običaje, kad se vladaru nisu nikada smjela okrenuti leđa, nego se i iz njegove prisutnosti odlazilo hodajući pognuto i unazad, što je bio bio znak poštovanja, poniznosti i podložnosti. Izrael je pak okrenuo leđa, što označava njegovu nepokornost, svojeglavost, nepoštovanje Boga i krajnju nezahvalnost prema nekomu tko je taj narod i stvorio i odgojio i štitio.
Zato Bog izriče strašne riječi: „Ta gdje da vas još udarim, odmetnici tvrdokorni? Sva je glava bolna, srce iznemoglo; od pete do glave nigdje zdrava mjesta, već ozljede, modrice, otvorene rane, ni očišćene, ni povijene, ni uljem ublažene“ (1,5-6). Izrael je, dakle, zbog svoje nevjere već sav izudaran i izranjen. To je slika oslabljenog naroda u vrijeme kad se oko njega skupljaju novi neprijatelji. Bog govori o opustjeloj zemlji, spaljenim gradovima, poharanim njivama, o pustoši goroj od one Sodomine (usp. 1,7). Kao što je nekoć Sodoma uništena zbog svojih grijeha, tako sada nevolja stiže Božji izabrani narod. To nije Božja kazna, nego izravna posljedica grijeha, posljedica života bez Boga, protivnoga Božjoj volji.
Jeruzalem je nazvan „kći sionska“, prema brdu na kojem se nalazio jeruzalemski hram, mjesto Božje blizine. Čak i ta „kći sionska ostade kao koliba u vinogradu, kao pojata u polju krastavaca, kao grad opsjednut“ (1,8). Iz ovoga možemo zaključiti da su ove riječi nastale u vrijeme opsade Jeruzalema, a nevolje koje su snašle narod trebale bi ga potaknuti na obraćenje.
Zato prorok i zaključuje ovaj odlomak riječima nade: „Da nam Gospodin nad vojskama ne ostavi Ostatak, bili bismo k'o Sodoma, Gomori slični“ (1,9). Gospodin je, dakle, ipak ostavio neku nadu, ostavio je Ostatak. To je izraz koji nalazimo kod više proroka, a označava ono malo vjernog naroda koji će ostati sačuvan od uništenja da bi se u njemu nastavilo Božje izabranje. Mi, kršćani, prepoznajemo sebe u ovom Ostatku. No smijemo to činiti samo ako doista prepoznajemo svoga Gospodara i njegove jasle. Drugim riječima, ako smo doista poslušni njegovoj riječi koja nas hrani, odgaja i čuva, smijemo se prepoznati kao sveti Ostatak i zalog nade.
