AUTOR:  Vlč. Bruno Diklić

Pred nama danas stoji lik Blažene Djevice Marije, koju Crkva u Lauretanskim litanijama časti pod naslovom Uzroče naše radosti. O tome što je kršćanska radost te kako ju je živjela Blažena Djevica Marija, koja je i uzrok naše radosti, promišljat ćemo u našem današnjem razmatranju.

Bog – uzrok i darivatelj radosti. Kao prvo, u Marijinom je životu očigledno kako je sâm Bog uzrok i darivatelj njezine radosti. To je osobito vidljivo u njezinom susretu s Elizabetom kada Marija u svom hvalospjevu Veliča nabraja neobične detalje: rasprši, zbaci, uzvisi, napuni, otpusti (…). To su glagoli u aoristu, u vremenu koje označava radnju koja se već dogodila u prošlosti i koja je potpuno završila. Iako Isus još nije rođen, iako Mesija još nije stigao, Marija ne krije svoju radost. Ti nam detalji govore o Marijinoj sigurnosti vjere: ona je uvjerena da ono što Bog obeća to i ostvaruje, ispunja. Za Boga su riječi i djelo jedno. A Marija je susrela Božje obećanje i zato nosi sigurnost i radost da je već ostvareno ono što je Bog naumio s njom. Tako možemo vidjeti da radost nije tek poriv ili trenutna emocija. Radost je dar Božji ili riječima sv. Pavla ona je plod Duha (usp. Gal 5,22). Marijina se radost oslanja na Boga, njezina Spasitelja, jer joj radost ne može dati nijedna stvar, nijedno ljudsko biće. S Bogom u srcu Marija ne želi ništa drugo. Ona je svjesna da je jedini uzrok njezine životne radosti Bog sâm te da je tu radost primila nezasluženo, tj. da joj je radost darovana. Ta radost vjere proizlazi baš iz njezine darovanosti.

Radost koja se dijeli. Kada je Marija došla k Elizabeti, ovoj je od radosti zaigralo čedo u utrobi. U središtu je, dakle, radost, poskakivanje, titraj na glas o Isusu. Marija svoju radost ne krije već ju dijeli: dijeli ono najintimnije što ima, dijeli svoje dragocjeno biserje s Elizabetom. Ona je svjesna da radost vjere jest njezin osobni, ali ne i osamljeni čin. Marija zna da se radost ne ostvaruje kada ju zadržavamo za sebe te da radost nije cilj sama sebi već je sredstvo. To je druga misao koju ističemo u našem promišljanju: istinska je radost, dakle, u darivanju. Upravo se radost vjere krije u daru, odnosno u darivanju drugima.

Radost kao životni stav. Ipak, u svojoj svakodnevici uočavamo da nije tako lako neprestano biti radostan. Istina, čovjek se ni ne treba truditi da izbjegne probleme, križ i patnju. Ponekad mislimo da je rješenje da svoje strahove i nemirnu savjest guramo u stranu, a ne da se suočimo s problemom. Takve životne situacije mogu u nama izazvati strah ili tjeskobu. Ali – to je prolazno. Tuga za jednog vjernika ne može biti temeljni stav. Ukoliko je tako, onda njegova žalost polazi od grijeha, od duhovne tromosti, od pomutnje savjesti. Svaki je čovjek žalostan kad je pod grijehom, tj. ukoliko je 'stari čovjek'. Psalmist kaže da radost sviće čestitima u srcu (Ps 97,11). Istinska je duhovna radost trajan životni stav jednog vjernika – i to je treća točka ovog razmatranja. Čovjek koji je iskusio da je Bog vjeran svojim obećanjima, odnosno kršćanin koji doista vjeru shvaća kao nezasluženi dar, ali i koji prihvaća patnju i križ kao dar, ne može nego radost imati kao svoj životni stil, životni stav i držanje. Tako vidimo da je i Marijina duša neprestano usredotočena na Gospodina – to je temeljni ritam njezine duše. S takvim je stavom mnogo lakše ići kroz život!

Na našem se životnom putu dajmo ugledati na Mariju! Kao što je po Evi u svijet ušao grijeh, tako je po Mariji u Isusu Kristu na svijet došla radost! Stoga je Marija početak i uzrok naše radosti. Ona je slobodno prihvatila naum Božji za svoj život i radosno ga proživjela. Baš je njoj radost bila životni stav koji nije sebično čuvala za sebe već ga je dijelila. Ona koja je nosila Isusa, Božju Radost, uzrok je naše radosti. Zato s punim pouzdanjem i danas vapijmo:

Zdravo, o Marijo, radosti svih pokoljenja!

Ti si veselje Izraela!

Sva čista! Sama blagoslovljena!

Marijo presveta!

Majko Božja, majko Crkve i majko naša, bdij nad svom svojom djecom! Amen.