15. rujna
Blažena Djevica Marija Žalosna
spomendan
Povijesni razvoj
Pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji Žalosnoj nastala je i širila se u isto vrijeme kad i pobožnost prema raspetome Kristu (12. - 13. st.). A drugačije i nije moglo biti imamo li ispred sebe izvještaj muke evanđelista Ivana (19, 25-27) i proročanstvo starca Šimuna (Lk 2, 35). Osobito značajan izraz pobožnosti prema Žalosnoj Gospi nalazimo u posljednici Stabat Mater franjevačkog pjesnika Jacoponea Todija (+1306.) koja se i danas po izboru može čitati (ili pjevati, op. prev.) prije navještaja evanđelja, a često se pjeva i između postaja Križnoga puta.
Prvi sigurni pisani trag o ovom liturgijskom slavlju nalazimo u Kölnu. Naime, jedna je provincijska sinoda, za svoje područje, 1423. godine uvela slavlje ovog spomendana slaveći ga u petak nakon druge nedjelje nakon Uskrsa (danas treći petak nakon Uskrsa). Godine 1482., franjevac papa Siksto IV., piše misni obrazac za spomendan Gospe Žalosne te je bio umetnut kao dodatak u Rimski misal. Red slugu Marijinih, osnovan u Firenci 1240. godine, gorljivo je širio pobožnost i slavlje ovog spomendana koji se onda brzo i širi po raznim biskupijama, ali s različitim danima slavljenja: počevši od petka ili subote nakon pete korizmene nedjelje, ili petka ili subote nakon Bijele nedjelje ili nedjeljom nakon nje. Godine 1668. Red slugu Marijinih slavio je ovaj spomendan treće nedjelje u rujnu, ali s naslovom Gospe od sedam žalosti.
Za ovo slavlje upotrebljavao se misni obrazac koji je tada, uz neke izmjene, umetnut u Rimski misal. Samim time slavlje je bilo prošireno na cijelu Crkvu i slavilo se petkom nakon pete korizmene nedjelje. Na molbu Reda slugu Marijinih, papa Pio VII. godine 1814. proširuje slavlje Gospe Žalosne na cijelu Crkvu, a spomendan se slavio na treću nedjelju u rujnu stvarajući tako evidentno dupliciranje. Sveti papa Pio X. slavlje ovog spomendana premješta s nedjelje i dovodi ga u blisku vezu s blagdanom Uzvišenja Svetoga Križa (14. rujna), kao što je to već bio slučaj i u Ambrozijanskom kalendaru. Konačno, reformom 1969. godine ispušta se blagdan Gospe od sedam žalosti u korizmi te se svodi na razinu spomendana. Također, mijenja se i sam naslov spomendana u Blažena Djevica Marija Žalosna.
Likovni prikaz spomendana
U umjetnosti kasnog srednjeg vijeka nalazimo i veliki raspon prikaza ljudskih osjećaja koji je na poseban način prisutan u temi Mater Dolorosa (Žalosna Gospa, op. prev.). Već je freska Skidanja s križa u manastiru u Nerezi (1164.), u Srbiji, otvorila put izrazu boli kroz tužno lice Marije koja grli svog mrtvog sina. Tipologija Pietà i Adolorate razlikuju se po sceni skidanja s križa, teme raširene i na Zapadu (usp. Giotto, Padova). Tema Pietà svoj korijen ima u mističnim prikazima s početka 11. stoljeća, sličnih onima Majke Milosrđa i Čovjeka Boli. U tekstovima, kao što su Franjevačke meditacije Pseudo-Bonaventure, Otkrivenja svete Brigite, u vizijama rajnskih mistika nalazimo i opis mrtvoga Krista položenog na Majčina koljena, na mjestu gdje se čini bliži i pristupačniji sažaljenju vjernika nego li što je kada je uzdignut na križ.
Potkraj petnaestog stoljeća, u Flandriji, vezano uz rast bratovština Djevice od Sedam Žalosti, nalazimo i početke prikaza ožalošćene Marije, sa spojenim rukama i suzama u očima, ostavljenu samu nakon pokopa Sina (u Španjolskoj se zove Soledad). Da bi Marijina bol bila osjetljivija, predstavljena je kao ona koja je probodena mačem, prema Šimunovu proroštvu. Kasnije se broj mačeva povećao na sedam kao simbol za sedam žalosti (prva slika je iz Antwerpena, 1509.), ili su mačevi zamijenjeni sa sedam medaljona s odgovarajućim prikazima žalosti, a takvi primjerci najbrojniji su u flamanskoj umjetnosti.
Liturgijsko slavlje
Pozdrav
Gospodin Isus, Sin Božji,
koji se iz onoga što prepati,
naviknu slušati,
neka bude sa svima vama.
Uvod
Današnji spomendan, kojeg slavimo neposredno nakon blagdana Uzvišenja svetog križa, podsjeća nas da je Marija pratila svoga Sina do trenutka njegova najvećeg darivanja: smrti na križu. Majka, koja mu je darovala život, gledajući svoga Sina kako nedužan umire na križu, u boli sudjeluje u Njegovoj muci. Sin i Majka zajedno sudjeluju u Božjem planu koji želi darovati život iz boli i smrti. Stoga, slavljenjem ove euharistije, spomena Gospodinove muke, smrti i uskrsnuća, želimo izliti i svu bol svijeta u ruke ožalošćene Majke i u naručje Krista koji umire na križu, kako bi ga Otac priveo u novi i spašeni svijet. S Kristova križa neka sada izlije i Božje milosrđe koje liječi naš grijeh.
Pokajnički čin
Gospodine, koji iz smrti u život vodiš
one koji slušaju tvoju riječ, smiluj se.
Kriste, koji si bio podignut sa zemlje
da nas k sebi privučeš, smiluj se.
Gospodine, koji si nam s križa
dao Mariju za majku, smiluj se.
Molitva vjernika
Braćo i sestre, nebeskom Ocu uputimo svoje molitve za one koje pritišće životni križ. Poput Marije, i mi ostajemo u podnožju križa i tražimo snagu i hrabrost za sve Kristove učenike, izgubljene u iskustvu boli i križa.
R. Oče, usliši našu molitvu.
- Za kršćane obuzete strahom, za one koji zatvaraju oči pred poviješću, za one koji nemaju hrabrosti biti proročki glas: neka Duh, izliven s križa, daruje Crkvi novi zamah, pun oduševljenja, molimo te.
- Za kršćane koji trpe zlo, za one koji se ne mogu nositi sa svojim nevjerama i izdajama, za sve koje muči grižnja savjesti: neka im Duh utjehe podari svježinu Očeva oproštenja i milosrđa, molimo te.
- Za sve one koji su suočeni sa životnim teškoćama ili trpe zbog rata ratova, za djecu i mlade prisiljene na nečovječan rad, za sve one koje su svi napustili: daj da Duh svetosti potakne svakog čovjeka da da poštuje dostojanstvo slabih, molimo te.
- Za mlade ljude okovane drogom i nasiljem, za one koji misle da više nemaju razloga za živjeti, za sve umorne, za one koji se bore s ovisnošću o alkoholu: neka im Duh, koji daje život, daruje potrebnu snagu da se ponovno mogu početi nadati, molimo te.
- Za ovu našu zajednicu: neka Duh zajedništva izlije milosrđe i ljubav na sve nas da u trenucima životnih teškoća i kušnji nosimo bremena jedni drugima, molimo te.
Oče svemogući, vodiš nas tijekom povijesti prema radostima i kroz tamu križa. Otvori naša srca da spoznamo vazmeno otajstva tvoga Sina kako se ne bi izgubili u trenucima patnje. Slatka Djevica Marija sada i u času naše smrti neka za nas moli svoga Sina. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.
Molitva Gospodnja
Lomeći kruh reći ćemo svoj „Amen“ Tijelu i Krvi Kristovoj, „Amen“ koji nas potiče da živimo vazmeno otajstvo u svom tijelu. Otac nam daruje da možemo prijeći iz smrti u život, ispunjavajući tako na nama svoju volju, onu istu volju koju je poslušni Sin prihvatio uzevši na sebe križ i kojeg je podijelio s Djevicom Majkom. Molimo, Oče naš…
Tekstovi, čiji će prijevodi biti ovdje dostupni, objavljivani su tijekom 2005. i 2006. u Rivista di Pastorale Liturgica, a kasnije su skupljeni u knjižicu s naslovom „Maria nell`anno liturgico“ koju su uredili Raffaela D`Este, Daniele Piazzi, Patrizio Rota Scalabrini i Silvano Sirboni.
Prijevod objavljujemo uz pismenu suglasnost izdavača Queriniana, Brescia (Italija) isključivo za Internet stranice Zagrebačke nadbiskupije.
Tekst:vlč. mr. Tomislav Hačko
Izvor: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
Foto: By Andreas F. Borchert, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=80632901
