„Mama mi nikad nije rekla da odem i postanem svećenik, nikad; ali bila je tako dobra, toliko je voljela Gospodina da sam spontano krenuo tim putem...“, rekao je Albino Luciani u zabilježenom govoru iz 29. lipnja 1968. u župnoj crkvi Santa Maria del Piave u biskupiji Vittorio Veneto, gdje je zaredio don Giuseppea Nadala za svećenika.
Jedanaest minuta homilije daje sliku o novom blaženiku
Zvučni zapis koji ovdje možemo poslušati u cijelosti, star je više od pedeset godina, ali sadrži riječi koje su i danas vrlo aktualne: govori o pastirima, „s mirisom ovaca“ te nam pomažu dublje shvatiti papu koji će sutra biti proglašen blaženim.
Majke kao uzori vjere
Sam je vlč. Giuseppe Nadal (79), sada župnik u selu Pieve di Soligo u Italiji nakon što je gotovo desetljeće služio kao misionar “Fidei donum” u Burundiju – dao vatikanskim medijima audio zapis snimljen na dan njegova ređenja.
Na početku snimke tadašnji biskup Luciani iznosi razmišljanje o obitelji novog svećenika i žrtvama koje su podnijeli za njega. Biskup se prisjetio francuskog pisca koji je rekao: „Ima majki koje imaju svećeničko srce i prenose ga svojoj djeci“.
Zatim se prisjeća vlastite majke, Bortole Tancon, čije ga je svjedočanstvo vjere dovelo do prihvaćanja svećeništva: „Činilo mi se da za mene nema drugog puta. Gospodin je koristio obiteljsko okruženje“.
Svećenici kao sluge drugima
„Uistinu se nadam“, dodao je tadašnji biskup Luciani, „da će Gospodin pomoći novom svećeniku, kao i svećenike koje sam jutros zaredio, i učiniti ih posvećenim ljudima i sposobnima za služenje“.
„Svećenik je dobar svećenik kad je drugima sluga; ako je sam sebi sluga, nije na pravom mjestu“, rekao je među ostalim biskup.
Biskup Luciani citira u homiliji „svetog svećenika“ - don Francesca Mottolu, koji će također kasnije postati blaženik – koji je napisao: „Svećenik mora biti kao kruh, svećenik mora dati da ga ljudi 'pojedu'“.
Stoga, dodao je, „svećenik mora biti dostupan ljudima u svakom trenutku; on se namjerno odrekao svoje obitelji da bi bio dostupan drugim obiteljima“.
U homiliji se izričito spominje svećenički celibat: „Neki ljudi govore: 'Svećenici se ne žene jer Crkva ne cijeni brak: Crkva se boji brak staviti uz te svetinje': nije istina, nije istina! Sveti Petar bio oženjen je, nije to. Umjesto toga, mi mislimo ovo: obitelj je uzvišena i velika stvar, i upravo zato, ako je netko otac obitelji, ima dovoljno za obavljanje svoje dužnosti: obrazovati djecu, odgajati djecu; sve je posvećeno tome, obitelj je prevelika da bi netko mogao biti s obitelji i mogao obavljati tako velike zadaće kao što je svećeništvo. To je ili jedno ili drugo“.
„Dakle“, nastavio je biskup, „ponavljam: neka svećenik bude sluga svima. Ovo je osobito njegova zadaća, njegovo mjesto: služiti. I narod zna razumjeti, kad vidi da je svećenik zapravo sluga koji se daje za druge. Onda kažu: 'Imamo dobrog svećenika;' tada su sretni, tada su uistinu sretni“.
Živjeti život kao primjer
Nakon što je naglasio da bi biskup trebao napraviti „mnogo ispitivanja“ i saslušati „što ljudi misle o njemu“ prije nego što nekoga zaredi za svećenika, biskup Luciani stavio je naglasak na življenju života kao osobno svjedočanstvo; odnosno važnost utjelovljenja u život onoga što ispovijeda i propovijeda. Čini to navodeći osobine, koje govore i o njegovoj poniznosti.
Za propovijedanu riječ, “najprije, moguće, treba ju živjeti; ne mogu reći tebi i drugima, 'budi dobar', ako ja prvi nisam dovoljno dobar; i kad biste znali ponekad kakva je to sramota čak i za biskupa, stati pred ljude i reći 'budi dobar, budi bolji, ja možda nisam dovoljno učinio, čak nisam ni dovoljno dobar.' Bilo bi divno kad bih ja, prije nego što sam podučavao druge, učinio sve što drugima govorim. To nije uvijek moguće. Treba biti zadovoljan trudom; imamo i ćud, imamo i slabosti. Ali svećenik, ako on želi biti svećenik, ne smije se pojavljivati kako bi propovijedao drugima ako prethodno sam nije barem pokušao – ponovljenim naporima – činiti ono što od drugih traži”.
Na kraju, prijedlog: u pastoralnom životu i slavljenju sakramenata, „u ispovijedi prije svega”, treba biti blag i dobro postupati s ljudima: „Uvijek govorim svojim svećenicima: 'Draga braćo... s ljudima treba postupati dobro .. Ako je istina da smo sluge, moramo dobro postupati s ljudima; nije dovoljno posvetiti se ljudima, već biti nježan s ljudima čak i ako su neki ljudi ponekad nezahvalni“.
A ako „nema uvijek prave zahvalnosti, ne moramo se truditi zadobiti tu zahvalnost. Tu nas čeka Gospodin da vidi hoćemo li usprkos svemu i dalje činiti dobro ljudima“.
Zaključak je molitva i želja da „imamo svećenike koji su istinski sveti i istinski sluge naroda“.
