15. kolovoza

Uznesenje Blažene Djevice Marije

Povijesni razvoj

Od početka VII. stoljeća Uznesenje Blažene Djevice Marije jedno je od četiri najstarijih marijanskih slavlja u rimskoj liturgiji (Rođenje, Navještenje, Prikazanje i Uznesenje). Sva četiri slavlja uključivala su i svečanu procesiju ulicama Rima do bazilike Svete Marije Velike na Esquilinu. Slavlje Uznesenja, kao i sva druga marijanska slavlja, je drveno i svoje porijeklo ima na Istoku, u Jeruzalemu. Egeria (5. st.), iako je u svojim opisima precizna i detaljna, u svojem spisu ne spominje ovu svetkovinu. Jedan apokrifni spis s početka VI. st. opisuje Marijinu smrt (De transitu Mariae) s naglascima veličanstvenog uznesenja. Epifan, biskup Salamine (+ 403.) piše: „Nitko ne zna kako je izgledao kraj zemaljskog života Majke Božje“ (Haeres, 78, 24). Antonin iz Piacenze oko 570. godine spominje Bogorodičin grob u Jeruzalemu kao mjesto štovanja „de quo dicunt sanctam Mariam ad caelos fuisse sublatam“ (Itinera Hierosolymitana, 170).

Car Mauricije (582.-602.) određuje da se ovaj događaj uznesenja slavi 15. kolovoza s imenom Usnuće, kako se još i danas slavi u istočnim crkvama. Crkva na Zapadu, nadahnuta drevnom usmenom predajom i spisima svetog Efrema (+373.), svetkovina se u VIII. stoljeću prepozanje pod imenom Uznesenje Svete Marije (Sacramentarium Gregorianum Hadrianum). U Gracijanovom Dekretu (XII. stoljeće), osim nedjelja, svetkovina Uznesenja navedena je među 41 zapovijedamim blagdanom.

Dogmu o Marijinu uznesenju, odnosno da je Marija tijelom i dušom uznesena na Nebo neposredno nakon smrti i da tako potpuno sudjeluje u slavi Uskrslog, proglasio je Pio XII 1950. godine. Iako neke Istočne Crkve ne prihvaćaju ovu dogmu, prihvaćaju Marijino uznesenje kao pobožnu i drevnu tradiciju.

U pravoslavnoj pak Crkvi ovo je najvažniji marijanski blagdan koji mjesec kolovoz čini marijanskim mjesecom te tako ovoj svetkovini prethode dva tjedna priprave te nakon nje slijedi i posebna osmina (S. Sirboni).
 

Likovni prikaz svetkovine

Svjedočanstva ikonografskog prikaza Marijine smrti (Usnuća u bizantskoj tradiciji i transitus [prijelaz, op. prev.] u latinskoj) sežu u X. stoljeće u Kapadociju, Grčku (Kastoria, XI./XII. stoljeće; Dafne, XI. stoljeće), Srbiju (Kurbinovo, XII. stoljeće), Palermo (Martorana, XII. stoljeće). Ikonografski priručnici propisuju: „Dom. U sredini, Majka Božja, mrtva, leži na krevetu s rukama prekrižene na prsima. Kraj njezine glave, zajedno sa još pet apostola, plače apostol Petar s kadionicom u ruci. Na suprotnoj strani, zajedno s druga četiri apostola, stoji apostol Pavao u suzama, dok apostol Ivan, sada već u godinama, ponavlja gestu sa posljednje večere, plače sagnut nad Majkom Božjom. U sredini, iznad tijela Svete Djevice, Krist, u pratnji mnoštva anđela, prima u svoje naručje dušu svoje Majke, prikazan kao dojenče zamotano u bijelu haljinu“.

Na Zapadu je blagdan Usnuća obogatio papa Sergije I. (krajem 5. st.) postajnom procesijom, u kojoj se u sljedećim godinama i prenosila arhetipska slika Krista Spasitelja iz Laterana u Svetu Mariju Veliku. Prvi ikonografski prikazi na Zapadu bila su identični kao i u bizantskoj tradiciji. Počevši od XI. stoljeća, Krist se više ne prikazuje uz pogrebni krevet, već je postavljen više, u svjetlećoj mandorli. U sljedećem razdoblju, Krist je prikazan kao onaj koji kruni Djevicu, predstavljenu i na na pogrebnoj postelji i kako sjedi na prijestolju s desne strane svoga Sina (usp. timpanon katedrale Notre-Dame u Parizu, XIII. st.).

Još u petnaestom stoljeću nalazimo prikaz Marije na pogrebnoj postelji, ali se sama postavka mijenja i prikazuju se unutrašnjosti tadašnjih kuća (flamansko okruženje itd.). Slika Marijine smrti nestat će u šesnaestom stoljeću te se ustupa mjesto prikazu Uznesenja Djevice, ikonografski jednako Uzašašću, što se može vidjeti na području Italije (usp. Tizian: Venecija, 1518.) i na području Francuske (Krunidba Djevice).
 

Liturgijsko slavlje

Pozdrav
Učinio vas Otac slave baštinicima svoga vječnog kraljevstva, a milost i život Djevičina Sina neka bude  sa svima vama.
 
Uvod
Braćo i sestre, radujmo se u Gospodinu zajedno s Crkvom hodočasnicom i proslavljenom Crkvom. Danas razmišljamo o Mariji, odabranom plodu djela stvaranja, koja živi u vječnoj slavi i koja je predznak našega uskrsnuća. Molimo za milost i oproštenje od Onoga koji nam je obećao život vječni, da naša molitva ne bude potamnjena grijehom i tugom.
 
Pokajnički čin
Gospodine, koji si svojim uskrsnućem pobijedio smrt:
neka i nad nama zasja život. Gospodine, smiluj se.
 
Kriste, svojim uskrsnućem otvorio si vrijeme iščekivanja buduće slave:
neka i nad nama zasja život. Kriste, smiluj se.
 
Gospodine, Mariju, novu Evu, učinio si dionicom svoga uskrsnuća:
neka i nad nama zasja život. Gospodine, smiluj se.
 
ili:
 
Gospodine, suče svijeta,
kad predaš kraljevstvo u ruke Očeve,
smjesti nas sebi s desna.
Smiluj nam se.
Gospodine, smiluj se
 
Kriste, posredniče između Boga i ljudi,
koji si okrunio Mariju kao kraljicu milosrđa,
smiluj nam se.
Kriste smiluj se.
 
Gospodine, spasitelju ljudi,
koji si Mariju okrunio kao kraljicu neba,
smiluj nam se.
 
Uvod u Službu riječi
(na Misi bdjenja)
U kontekstu današnje svetkovine, svečani prijenos Kovčega saveza u jeruzalemsko svetište, opisan u prvom čitanju, doziva nam u misao krunjenje na nebu Djevice Marije, „kovčega“ koji je nosio Riječ Božju. Drugo čitanje je hvalospjev Bogu, pobjedniku nad smrću po Gospodinu našem Isusu Kristu. Danas je to zahvalna pjesma Crkve koja slavi Bogorodičino uznesenje na nebo. Evanđelje nam prenosi radosnu vijest da svi oni koji slušaju Božju riječ i čuvaju je sudjeluju u blaženstvu Isusove Majke.
 
Uvod u Službu riječi
(Misa dana)
U opisanoj viziji u prvom čitanju, u prikazu žene koja u strahu i boli rađa dijete kojem prijeti izvanredna moć strašnog zmaja predstavljena je Crkva, čija se djeca neprestano boje napada neprijatelja koji im želi propast. Međutim, slika borbe ustupa mjesto Božjoj slavi i Kristu, prema kojem i uzdižemo svoju zahvalu. Apostol Pavao najavljuje da će svi ponovno živjeti jer je uskrsli Krist, glava novoga čovječanstva, otvorio put života kojemu neće biti kraja. Evanđeoskim odlomkom i mi zajedno s Elizabetom proglašavamo Mariju blaženom i pridružujemo se njezinom hvalospjevu kako bismo uzveličali Onoga koji čini velika djela s koljena na koljeno.
 
Molitva vjernika
Marija, Majka Gospodinova, kao znak sigurne nade i utjehe, svijetli na putu Božjem narodu. Po njoj, Kovčegu novoga saveza, Očeva providnost daruje nam Krista, Riječ i Kruh vječnoga života. Uputimo svoje molitve Kristu, posredniku između Boga i ljudi. 
 
R. Gospodine, usliši nas.
 
- Bože, Crkva te veliča s Marijom i raduje se svome Spasitelju: daj da joj tvoja volja, dok hodočasti tijekom vremena, ne bude okaljana zlom, molimo te.  
 
- Bože, od koljena do koljena gradi se naša povijest: iskaži svoje milosrđe na tjeskobe i tragedije i učini velika djela za spas ljudi, molimo te.   
 
- Bože, veliki zmaj uvijek je nemiran i hoće proždrijedi Sina rođenog od Žene i onoga koji je predodređen da vlada svim narodima: rasprši ohole, silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne, molimo te:    
 
- Bože, bol i smrt još uvijek su svakodnevna sudbina prevelikog broja nevinih ljudi: gladne napuni dobrima, bogate otpusti prazne i pomozi svoj djeci iskazujući svoje milosrđe, molimo te:
 
- Bože, stalna je borba između smrti i života: budi vjeran obećanjima danima Abrahamu i njegovu potomstvu da se svi jednog dana mogu radovati u slavi zajedno s Blaženom Djevicom, molimo te:
 
Oče, zahvaljujemo ti što si nas i danas pozvao da možemo slaviti vazmeno otajstvo tvoga Sina da sve ono što se ispunilo u Mariji bude ispunjeno i u Crkvi. Neka nam ovaj dan bude dan radosti, dan u kojem ćemo svi prihvatiti tvoj poziv da živimo kao tvoja djeca, da jednoga dana možemo steći onu istu slavu koju danas promatramo u Blaženoj Djevici. Po Kristu.
 
Molitva Gospodnja
Molimo Boga da i mi možemo sudjelovati u sreći i blaženstvu Djevice Marije, koja je povjerovavši ispunila Očevu riječ i volju. Stoga se usuđujemo govoriti: Oče naš…  
 
Svečani blagoslov
Rimski misal, O Blaženoj Djevici Mariji
 
Otpust 
Čuvajući u srcu nadu uskrsnuća, idite u miru.

Tekstovi, čiji će prijevodi biti ovdje dostupni, objavljivani su tijekom 2005. i 2006. u Rivista di Pastorale Liturgica, a kasnije su skupljeni u knjižicu s naslovom „Maria nell`anno liturgico“ koju su uredili Raffaela D`Este, Daniele Piazzi, Patrizio Rota Scalabrini i Silvano Sirboni.