RAZMATRANJA O BLAŽENOJ DJEVICI MARIJI
12. razmatranje
Blažena Djevica Marija u duhovnosti sv. Terezije Avilske – 2. dio, Samostan Utjelovljenja
Nakon što smo razmotrili korijene Terezijine pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji u djetinjstvu u obiteljskom okruženju, sada ćemo promotriti razvoj i sazrijevanje njenih uvjerenja i ljubavi prema Mariji. Kao redovnica karmelićanka u samostanu Utjelovljenja u svom rodnom gradu Avili, Terezija živi u ozračju djetinje ljubavi prema Gospi. U samostanu iskustveno dolazi do dubokog uvjerenja da je „Karmel sav Marijin“, što kasnije često ističe u svojim spisima. Kao što smo vidjeli, marijanska duhovnost sv. Terezije u djetinjstvu i ranoj mladosti očituje se izrazima pobožnosti koji su odgovarali njenoj dobi i odgoju. S odrastanjem ovi djetinji počeci pobožnosti i ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji izrastaju u gestu da se Terezija utječe Gospi kako bi tražila njenu majčinsku pomoć. Ovaj djetinji poriv ucviljenog djeteta koje traži majku, u kojem su dakako sažeti i ljudski elementi i djelovanje Božje milosti, jer to dvoje uvijek ide zajedno, pomaže Tereziji da u Blaženoj Djevici Mariji iznad svega otkrije njeno majčinstvo. Kasnije je često govorila i pisala svojim sestrama: „Imamo tako dobru Majku!“ Ta prvotna spoznaja i iskustvo Marijinog majčinstva s vremenom se razvija i raste sve do kontemplativnog otkrića Marije kao majke, tj. do osobnog molitvenog susreta s Majkom u najdubljim predjelima svoje nutrine.
Na taj je način u Karmelskom Redu sjeme Terezijine marijanske pobožnosti naišlo na plodno tlo. U samostan je ušla godine 1535. u dobi od 20 godina. Mnogi se pitaju zašto je ušla baš u karmelski samostan a ne u neki drugi, jer ih je u Avili bilo više, a u samostanu augustinki je nakon majčine smrti provela i neko vrijeme odgoja kao nutarnja učenica? Zašto je izabrala baš karmelićanke? Smatra se da za to postoje dva razloga. Prvi razlog naizgled se čini posve ljudski. Terezija piše: „Imala sam jednu veliku prijateljicu u samostanu Utjelovljenja, pa mi je to bilo povod – ako budem redovnica – da će to biti tamo gdje je ona.“ Terezija je kao djevojka često posjećivala svoju prijateljicu koja je već bila karmelićanka u samostanu Utjelovljenja i puno s njom razgovarala, a preko prijateljice je započela druženje i s drugim redovnicama. Drugi razlog zašto se Terezija odlučuje upravo za Karmelski Red jest nutarnja privlačnost koja se ne može ograničiti samo na ljudsku simpatiju i prijateljstvo.
Njen je osobni duhovni život već obilježen nježnom pobožnošću prema Gospi, te je u samostanu Utjelovljenja izvana prepoznala ono što je već kao klicu nosila u nutrini. Dakle, marijansko obilježje Karmelskoga Reda bitno je utjecalo na Terezijinu odluku da postane karmelićanka.
Već sam naziv samostan „Naše Gospe od Utjelovljenja“ u Avili daje naslutiti o središnjem mjestu marijanske pobožnosti, osobito pod vidom Kristova čovještva. Samostan Utjelovljenja utemeljen je još 1479. godine i kasnije je zbog neprikladnosti trebao biti premješten, te je započela gradnja na drugom mjestu. Zanimljivo je primijetiti da je taj novi samostan (na današnjoj lokaciji) otvoren upravo na dan Terezijina krštenja 4. travnja 1515. godine.
U samostanu Utjelovljenja Terezija otkriva bogatstvo marijanske baštine Karmela i dolazi do uvjerenja da dah marijanske nježnosti nadahnjuje narav Reda i prati njegovu povijest. Život Karmela sastoji se u nasljedovanju Krista po uzoru na Mariju i s njom. Marija je u Karmelu Majka i sestra, Zaštitnica i Gospodarica, Uzor i Pomoćnica.
Terezija usvaja samostanske običaje i propise, koji odražavaju marijansku duhovnost i otkrivaju intenzivno ozračje pobožnosti i ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji, a to se podudara s potrebama Terezijine nutrine. Primjerice, postojao je propis da treba bdjeti nad čistoćom bijelih plašteva, jer su oni simbolički znak Marijine čistoće, kojima ona zaogrće svoju djecu. Poznato je iz Terezijinih spisa da je ona sama vrlo revno slagali i popravljala bijele plašteve, a na to je poticala i druge.
I karmelska liturgija davala je velik prostor marijanskom kultu, osobito najsvečanijim slavljenjem Marijinih svetkovina i blagdana kao Bezgrešno Začeće, Pohod Elizabeti, Prikazanje Isusovo u Hramu, Marijino prikazanje, Uznesenje na Nebo, Karmelska Gospa. (Ovdje treba napomenuti da neke od tih svetkovina u to vrijeme još nisu bile prisutne na razini sveopće Crkve, baš kao ni svetkovina sv. Josipa koju je Terezija uvijek najsvečanije slavila u samostanima koje je kasnije sama osnovala)
Terezija dakle usvaja zajedničku baštinu Karmelskoga Reda koja naglašava posebne osobine koje je Karmel motrio u Mariji. Blažena Djevica Marija je ponajprije Majka Isusova, Majka Božja, Bogorodica i kao takva je zaštitnica Isusova i zaštitnica Reda. Zato se lik Karmelske Gospe uvijek prikazuje s Djetetom Isusom u naručju. Dakle, ponajprije Marija je Majka. Drugi vid jest motrenje Marije kao Prečiste Djevice, Bezgrešne, Žene iz Otkrivenja koja satire glavu zmiji, kao Majke Otkupiteljeve i suradnice u otkupljenju.
I na kraju, Karmelski red gleda na Blaženu Djevicu Mariju kao na Gospodaricu i Majku koja po škapularu štiti i trajno zagovara svoju djecu.
Marija svojom majčinskom prisutnošću ispunja drevnu karmelsku kuću i oblikuje u njoj obiteljsko ozračje. Sv. Terezija, ulazeći u karmelski samostan Naše Gospe od Utjelovljenja, susreće se i usklađuje s ovakvim marijanskim ozračjem, a tome svakako pridonose brojne propovijedi i čitanje knjiga na narodnom jeziku. Život u molitvenoj samoći i nježna pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji savršeno odgovaraju svemu što je Tereziju označavalo još od djetinjstva, te tako ulazak u karmelsku obitelj Tereziju na providonosan način pripravlja na razvoj njenog molitvenog života i kontemplativnog zvanja i na sve ono što će iz toga kasnije proizaći.
Pripadnost Karmela Blaženoj Djevici Mariji središnja je ideja Terezijine marijanske misli. Tako ona na raznim mjestima u svojim spisima neprestano ističe o Karmelskom Redu da je to „Red Djevičin“, „Red Naše Gospe“, „Red slavne Kristove Majke“, „Red Djevice Naše Gospodarice“, ili pak, govoreći o Pravilu, kaže: „Pravilo Naše Gospe“, „Pravilo Naše Gospe i Kraljice“; a samostani su „mali golubinjaci Djevice Naše Gospe“; dok su sestre karmelićanke „Djevičine kćeri“, „kćeri i sestre Djevičine“, „ovčice Djevičine“… i slično. Jednom riječju, „mi smo Gospini“, kako kaže sv. Terezija, no treba napomenuti da ta bliska ovisnost nije samo općenita za sve skupa nego je ponajprije osobna, zato je svaka pojedina „kćer i sestra Marijina“ pozvana, po uzoru na sv. Tereziju, neprestano usmjeravati pogled srca na Mariju jer je ona savršeni primjer nasljedovanja Krista.
Tekst: s. Petra
Izvor: MARIJA BISTRICA (samostan Majke Božje Bistričke i bl. Alojzija Stepinca)
