RAZMATRANJA O BLAŽENOJ DJEVICI MARIJI
6. razmatranje
MARIJANSKA DUHOVNOST U ŽIVOTU SVETE TEREZIJE OD DJETETA ISUSA
Ljudevit i Zelija Martin, roditelji svete Terezije od Djeteta Isusa su posebno gajili pobožnost Blaženoj Djevici te su je nastojali prenijeti i svojoj djeci. Tako su svoj djeci nadjenuli prvo ime Marija. Puno ime svete Terezije glasi Marija Franjka Terezija.
Terezija svoju prisnost s Blaženom Djevicom otkriva na prvoj stranici svoje autobiografije „Povijest jedne duše“.
„Prije nego sam se prihvatila pera, klekla sam pred Marijin molila sam je da vodi moju ruku da ne napišem nijednoga retka koji joj ne bi bio ugodan.“
Sveta Terezija nam ovdje daje konkretan savjet kako uspješno započeti svoja djela- treba ih predati s pouzdanjem djeteta u ruke Nebeske Majke. Tražiti samo ono što se sviđa našem Dobrome Bogu.
Kad je imala samo četiri godine teško ju je pogodila smrt majke. Od vesele djevojčice postala je tiha i zamišljena. Njezina bol povećala se kad joj je sestra Paulina, koju je Terezija nakon majčine smrti odabrala za svoju drugu majku, povjerila vijest da ulazi u samostan karmelićanki u Lisieuxu. Ta bol bila je tako velika da je prerasla u bolest koja se kod Terezije manifestirala stanjima delirija gdje više nije mogla prepoznati svoje voljene. Kip Blažene Djevice Marije stavili su na podnožje Terezijina kreveta i pred kipom su sestre Marija, Leonija i Celina ustrajno molile Blaženu Djevicu da ozdravi Tereziju. Sve nade za ozdravljenje su pale u vodu, poboljšanje nije bilo na pomolu. Za jednog izrazito jakog Terezijinog maničnog napada, sestra Marija se bacila na koljena pred kip Djevice moleći za Tereziju. Tada se dogodilo čudo. Terezija nam govori:
Ne nalazeći nikakve pomoći na zemlji, uboga mala Terezija također se okrenula prema Nebeskoj Majci i molila je od svega srca da joj se napokon smiluje... Najednom mi se Blažena Djevica ukaza lijepa, tako lijepa da nikada prije nisam vidjela ništa tako lijepo. Njezino je lice odisalo neizrecivom dobrotom i nježnošću, ali do dna duše dirnuo me je "divni osmijeh Blažene Djevice". Tada nestade svih mojih muka, dvije krupne suze provriješe ispod mojih kapaka i potekoše tiho niz moje obraze, ali to bijahu suze nepomućene radosti... Ah, pomislih, Blažena mi se Djevica nasmiješila, kako sam sretna!...
Ovo ozdravljenje po Marijinu zagovoru bilo je znak da Gospodin pripravlja Terezijinu dušu na nešto veće od nje same. Da je umrla u ranoj dobi, ne bismo danas u nju gledali kao u uzor nasljedovanja niti bi nam bio poznat njezin „Mali put“. Ako i doživimo tako veliku milost kao Terezija, to je znak da nas Gospodin sprema za još veće borbe.
Terezija je, kao i njezine sestre Paulina i Marija, shvatila da ju Gospodin poziva na život zaručništva s Njim. Postati karmelićanka i u skrovitosti i molitvi prinijeti svoj život kao žrtvu paljenicu postao je Terezijin ideal. Svoj poziv otkrila je vrlo rano te je, uz brojne teškoće i žrtve, ušla u karmelski samostan u Lisieuxu s petnaest godina. U njemu je stala pod okrilje plašta Djevice Marije od Gore Karmela.
„Blažena Djevica dala, mi je da osjetim da mi se zaista ona nasmiješila i ozdravila me. Shvatila sam da ona bdije nada mnom, da sam njezino dijete, i tako sam je mogla zvati još samo imenom "Mama" jer mi se ono činilo još nježnije nego ime "Majka"...S kakvim sam je žarom molila da me uvijek čuva i da naskoro ostvari moj san krijući me u sjenu svoga djevičanskog plašta!... Ah, to je bila jedna od mojih prvih djetinjih želja... Rastući shvatila sam da će mi u Karmelu biti moguće naći uistinu plašt Blažene Djevice, i prema toj plodnoj gori bile su upravljene sve moje želje...“
„Kako li lijepog blagdana, rođenja Marijina, da na taj dan postaneš zaručnicom Isusovom! Mala Blažena Djevica od jednoga dana prikazivala je svoj mali cvijetak malome Isusu... - piše Terezija na dan svog zavjetovanja.
Terezija nam u svojoj autobiografiji daje i konkretne primjere kako živjeti i činiti sve u jedinstvu s Marijom. Tako nam opisuje kako primiti Isusa u svoje srce na pričesti pod svetom misom:
„Svoju dušu zamišljam kao slobodno zemljište i molim Blaženu Djevicu da s njega ukloni ruševine koje bi mogle smetati da ne bude slobodno; zatim je molim neka sama rasprostre velik šator dostojan neba i neka ga uresi svojim vlastitim nakitom. Onda pozivam sve svece i anđele neka dođu i prirede veličanstven koncert. Čini mi se, kada Isus silazi u moje srce, da j e zadovoljan što ga tako lijepo primam, te sam zadovoljna i ja... Sve to ne priječi da me pohađaju rastresenosti i spavanje, ali kad na kraju zahvale primijetim da sam je tako nevaljalo obavila, tada odlučim da sav preostali dio dana provedem u zahvali...“
Terezija nam je primjer kako duše koje kroče putem pouzdanja, povjerenja, poniznosti i ljubavi jako raduju Boga jer su kao duše male djece. A Isus je sam u evanđelju rekao: Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Mk 10, 14
Njezin redovnički život bio je primjer tog potpunog predanja u Očeve ruke po Mariji. To se najviše očitovalo u kušnji bolesti kad je imala samo 23 godine. Godinu dana bolest je malo po malo razdirala njezino tijelo, ali nije moglo slomiti duh koji je bio sav u Bogu. Marija Majka satkala je haljinu od kreposti za zaručnicu svome Sinu. Na Terezijinom smrtnom času, stavili su sliku Naše Gospe od Gore Karmela pokraj njezinog kreveta. Gleda ju i uzdiše: „O, žarko sam ju molila! Ali to je prava smrtna borba, bez ikakve primjese utjehe..."
Marija Božjim izabranicima moli snagu izdržati teške trenutke kao što ih je i ona sama prolazila gledajući Muku i umiranje svoga Sina na križu. Molimo i mi s pouzdanjem Marijin zagovor, da urešeni krepostima zadobijemo krunu vječne slave. Sjedinimo svoju dušu sada s Terezijinom te neka dio ova Terezijina pjesma Mariji, bude odjek i naših duša.
„Marijo, zašto te ljubim”
O kako bih rado opjevala, Marijo, zašto te ljubim
I zašto mi na spomen tvog imena srce zadršće
I zašto na pomisao na tvoju vrhunsku veličinu
Duše mi nimalo ne hvata strah.
Dok te motrim u tvojoj uzvišenoj slavi
Kojom nadvisuješ sjaj svih blaženika,
Ne mogu vjerovati da sam tvoje dijete
I najradije bih, Marijo, pred tobom poniknula pogledom.
Dok čekam nebo, o Majko moja draga,
Želim živjeti s tobom, svaki dan stupati za tobom:
Majko, motreći tebe, zapanjena sva tonem
Otkrivajući u tvom srcu bezdane ljubavi.
Tvoj majčinski pogled odgoni sve moje strahove
I uči me plakat, uči me radovati se.
Umjesto da prezreš radosti čiste i svete,
Ti u njima sudjeluješ, rado ih blagoslivlješ.
Uskoro ja ću slušat' slatku harmoniju,
Uskoro o lijepom nebu poći ću da vidim tebe:
Ti koja si me pohodila smiješkom u jutro moga života
Dođi mi s osmijehom opet – Majko – jer evo, već je večer!
Ja se više ne bojim sjaja tvoje vrhunske slave,
Ta s tobom sam trpjela i sada želim
Pjevati na tvojim koljenima, Marijo, zašto te ljubim
I kroz sve vijeke ponavljati: »Tvoje sam
dijete!«
Tekst: s. Maja Ribić
Izvor: KARMELIĆANKE Božanskog Srca isusova (samostan sv. Josipa)
