RAZMATRANJA O BLAŽENOJ DJEVICI MARIJI
9. razmatranje
RAZMATRANJE UZ DVA SVJETLA: PLAMEN SVIJEĆE I GOSPINA VJERA
Imaš li sada pet minuta? Sjedni, ako želiš. Zapali svijeću, ako hoćeš. Gledaj kako nježno, nenametljivo svijetli… Njezin plamen. Osvjetljava samo ono što je u njegovoj blizini. Kad bih s tom svijećom hodila u tami, ona bi osvijetlila samo moj korak i put jednog ili dva koraka unaprijed. Ne više. Tako je malen taj plamen. Malen, ali je ipak vatra.
Na što Te podsjeća plamen te svijeće? Na spokoj? Na slavlje? Mene podsjeća na vjeru.
Krepost vjere. A sada ću Ti reći i zašto.
Zamišljam Blaženu Djevicu Mariju kako u neko predvečerje sjedi u nazaretskoj kući, dok njezin Sin obilazi neka druga sela, poučava neke druge ljude, strance… Na stoliću, pored nje, koji je davno svojim rukama načinio Josip, gori jedna obična svijeća, već mnogo puta zapaljena. I, kako se vosak topi, kaplje niz svjećnjak, tako plamen biva veći… A Ona, nazaretska Djevica, tiho i nepomično sjedi, prebire događaje u svome Srcu, promatra prošlost i sadašnjost, očiju uprtih u vrata kuće koja se jedva naziru u toj polutami. I znaš li što sam uočila? Gospa je tako nalik toj svijeći: poput toga voska topi se, nestaje, a plamen Njezine vjere biva veći… Koliko puta je u Njezinom životu jedino svjetlo bila vjera… i jedna takva svijeća na stolu?!
Sjetila se Navještenja. Taj Anđelov pozdrav! Da, zbunio je tu čistu i poniznu dušu. No, njegovo svjetlo i riječ, postali su jasni, razgovjetni, zvučali su kao očita Volja Nebeskoga Oca. A onda, kada je pristala, vjerom začela Riječ, Anđeo otiđe od Nje. I ona osta sama. Svjetla nestade, glas zamuknu, jasnoća iščeznu. Majka Vječne Riječi osta u tami... uz ono svjetlo koje osvjetljava samo taj korak, i korak dalje na tom putu. Plamen vjere.
Betlehem. Ponovno se mišlju vratila u Betlehem. Ime toga mjesta znači kuća kruha. A Ona je u sebi nosila Onoga koji će postati Kruhom za život svijeta. Bila je noć. Putujući u tišini s Josipom, u srcu je odlučno izricala svoj fiat, neka mi bude, vjerujem. Vjerujem da je dijete pod mojim Srcem Sin Svevišnjega, vjerujem, ali ne vidim. Nosim Dijete za koje nema mjesta ni u jednoj kući. A Sin je Božji. Neka bude! Vjerujem! Zvijezde na nebu, Njezina i Josipova vjera
– jedina svjetla na putu.
A i Tebi će mač probosti dušu. Vjera u riječi starca Šimuna značila je očekivati vlastitu patnju, prihvatiti sigurnu patnju koja se ima dogoditi. Još nije došao taj čas. Ali kao da jest. Vjerom je on već prisutan.
Prošlo je mnogo godina od toga trenutka. Svjetlo vjere moralo je obasjavati nazaretsku svakodnevicu. Gledam je kako sjedi, uza tu svijeću… i prisjećajući se malih, običnih događaja obiteljskog života, čak joj se otme i poneki osmijeh. Sigurno se sjetila Isusovih dječjih nespretnosti, Njegovih prvih tepanja, pokušaja oponašanja oca Josipa dok vješto rezbari skromne ukrase na vratima. Na ovim vratima na kojima sada počiva Njezin zamišljeni pogled, u polutami…
Povratak s hodočašća u Jeruzalem. Još se tako živo sjeća strepnje zbog izgubljenog Sina.
Zadrhti na tu pomisao. U tami straha za život Djeteta, samo je mogla vjerovati da će Ga pronaći.
On, Dječak od dvanaest godina… Sin Božji – zar je mogao samo tako otići, ne mareći za roditelje; zar se to ne protivi četvrtoj Zapovijedi?! Vidim kako Gospa, sjećajući se ovoga događaja, stisnuvši oči zaplače. Kao da je ponovno obuzima ona žalost, tjeskoba; kao da sluti razlog one najveće boli koju je Šimun navijestio. Izgubit će Sina, bit će ubijen pred Njezinim očima. U Pismu čita kakav progon, kakvu muku i smrt ima podnijeti Mesija. A vjera joj govori da to jest Njezin Sin. Sine, zašto si nam to učinio? Gle, otac Tvoj i ja žalosni smo Te tražili! A On je pogleda prodornim pogledom; i Nju i Josipa… Zar niste znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? I pomisli: Sin moga Boga moj je Sin. Pomazanik. Spasitelj svijeta. Vjerujem.
I gledam je sada kako dlanom otire onih nekoliko suza koje još nisu skliznule niz obraze i jednom duboko uzdahnu; stane uz prozor, upre pogled prema nebu i ispjeva još jednom svoj Veliča. Ne zato što osjeća onu radost koja ju je preplavila u pohodu rođakinji Elizabeti. Ne! Nego zato što čista duša veliča Gospoda jednako u tami kao i onda kada je svjetlost obasjava. Ona može veličati Gospoda uvijek – jer je neznatna, jer se topi i nestaje dok svjetlo vjere raste, dok se plamen rasplamsava. I kao vatra zahvaća one koji joj se približe. Evo ti Majke, kaže ti Isus. I meni je to rekao. Ako Mu vjeruješ, priđi k Njoj, uzmi je k sebi. Tada će se plamićak tvoje vjere stopiti s plamenom Njezine i više se neće moći razabrati, bit će jedan. Bit će to vatra koja će svijetliti mnogima u ovoj suznoj dolini.
I zapuše vjetar. Kuća se napuni mirisom smirne, a svijeća se ugasi. Gledam je, izgleda kao onda kod navještenja…u onome trenutku kada Anđeo otiđe od Nje.
Tekst: s. Antonela
Izvor: KARMELIĆANKE Božanskog Srca isusova (samostan sv. Josipa)
