AUTOR: Božo Barun
Po čemu je Velika subota velika?
Što se događa u tom po mnogočemu specifičnom danu Isusova Vazmenog otajstva, odnosno svetog liturgijskog Trodnevlja?
Veliki četvrtak je doista velik/svet po tome što nam je taj dan/večer Isus darovao svoje Tijelo za hranu, a svoju Krv za piće u čudesnoj pretvorbi kruha i vina. Veliki petak je doista velik/svet po nepravednoj osudi i neopisivo strašnoj muci i smrti koje je Isus podnio. Uskrs je velik/najveći/najsvetiji po trijumfalnoj Isusovoj pobjedi nad smrću i uskrsnuću njegova tijela. A u čemu je veličina/svetost Velike subote? Naizgled, ništa se ne događa nakon jučerašnjeg 'poraza'. Sve je utonulo u neobičan mir. No, veličana toga dana je u tome što on u sebi spaja ono što se dogodilo dva prethodna dana i ono što će se dogoditi dan poslije.
Tišina.
Zašto?
Zato što je teško, zapravo nemoguće, a onda i nepotrebno tražiti ljudske riječi koje bi nam dale dovoljno jasno objašnjenje misterija Isusova Vazmenog otajstva.
Tišina ujedno u sebi očituje dužno poštovanje prema Gospodinu Isusu i njegovoj veličanstvenoj žrtvi ljubavi iskazanoj kroz te događaje.
Tišina nam omogućuje da ponovno u miru i sabranosti čujemo i još bolje razumijemo i u srce upijemo Isusove riječi na posljednjoj večeri:
„Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke“ (Lk 22,15).
Dakle, Velika subota nam pruža priliku da na dublji i doživljajniji način shvatimo Isusovu čežnju za nama, za našim spasenjem i za spasenjem cijelog čovječanstva od postanka svijeta do Sudnjega dana. Stoga u Apostolskom vjerovanju ističemo njegov silazak nad pakao kao najavu Evanđelja preminulim pravednicima staroga svijeta.
Tišina je ujedno dostojanstveno proživljavanje boli i tuge za nekim milim i dragim koji je na tako okrutan način uklonjen iz zemlje živih i stavljen u grob.
Tišina nam također otkriva veličanstvenu moć Isusovih riječi i djela koje nismo mogli shvatiti dok je sve bilo 'u pokretu'. A Euharistija će nam trajno na ovom svijetu ostati u sferi vjere koja nadilazi moć naše razumske spoznaje.
Molitva.
Velika subota nam pruža prigodu da naučimo na novi način moliti. Novi način molitve nastupa onda kad se odmaknemo od svakodnevnih briga, interesa, želja i čežnji, kad ostanemo 'ogoljeni', kad izgubimo sve. To je molitva koja prožima ne samo našu vanjštinu, već prije svega našu nutrinu, naše cjelokupno biće, duh, dušu i tijelo, našu prošlost, sadašnjost, budućnost i vječnost.
Molitva koja nije povezana s vječnošću ima samo privid molitve, a zapravo je besplodno traženje prolaznih užitaka. Zašto je ta vječnost toliko važna? Zato što je izravno povezana s Bogom. Gospodin Isus nam je stoga rekao:
„Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“ (Lk 9,25).
Dakle, molitvom se obraćamo Bogu, ali i samima sebi. Bog uslišava uvijek naše molitve kad su za naše vječno dobro. No, problem se javlja kad mi inzistiramo na prolaznom dobru, a zanemarujemo ono vječno.
Razmišljanje.
O komu? O čemu?
Naravno, središte našega razmišljanja je sam Gospodin Isus, njegove riječi i djela. Ali to ne smije biti puko izvanjsko razmišljanje, analiziranje i vaganje događaja Velikog četvrtka i Velikog petka.
U te vazmene događaje trebamo unijeti svega sebe. To znači da nas ti događaji dotiču u najdubljem značenju te riječi, odnosno da o njima ovisi naša 'sudbina'.
Dakle, mi razmišljamo i o samima sebi.
A što je zapravo razmišljanje o sebi? To je ispit savjesti.
A što je savjest? Središte naše duše u kojem se događa susret sa živim Bogom.
I kao prvo pitanje u tom razmišljanju o sebi treba biti: Susrećem li se ja doista s Bogom ili se susrećem samo sa svojim poimanjem Boga, odnosno sa svojom slikom Boga, ili pak s poimanjem Boga kako su mi ga drugi prenijeli na ovaj ili onaj način?
Kako razaznajemo iz ovih riječi, odnosno osvrta, vjerujem da možemo doći do zaključka da je i Velika subota doista velika i da je zbog toga nikako ne smijemo 'preskočiti' ili 'umanjiti' u proslavi Vazmenog otajstva. Stoga nađimo prostora i vremena kod Gospodinova groba kako bismo lakše shvatili i prihvatili vlastiti grob.
Vrhunac našega razmišljanja je iščekivanje onoga što će sutradan uslijediti.
Misao na uskrsnuće.
Kakva je to misao i čemu služi? Je li to bijeg od groznih misli na smrt ili ona ima neko dublje i bolje značenje. Od smrti nitko nije, niti može, niti će itko pobjeći. Ona se nalazi na putu svakog smrtnika. Bit misli na uskrsnuće leži u riječima poznate uskrsne posljednice: Sa životom smrt se sasta i čudesna borba nasta: Vođa živih pade tada i živ živcat opet vlada.
Kratko rečeno: Velika subota nam omogućuje da se i ovoj dolini suza zagledamo i u sebi upijemo neuništivi i neopisivi trijumf Isusova i svoga Uskrsa.
