RIJEČ BOŽJA OVE V. KORIZMENE NEDJELJE PROGOVARA NAM O NOVOSTI ŽIVOTA KOJU DAJE KRISTOVO USKRSNUĆE čijoj se proslavi sve više približavamo.
Iz Knjige proroka Izaije (Iz 43,16-21) čujemo Božje riječi:
„Ne spominjite se onog što se zbilo, nit' mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje: zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši.“
Prorok poziva vjerni izraelski narod da bude osjetljiv na Božje djelo stvaranja novog svijeta, koje se već događa. Ipak premda Bog djeluje, ljudi to ne opažaju… Što mi trebamo uvidjeti, što nama Bog govori po događajima koji se zbivaju? Mi vidimo rat u Ukrajini, veliki val izbjeglica iz te zemlje, vidimo rane i veliku patnju naroda. Pitamo li se što nam Gospodin po tim događajima govori? Mi osuđujemo nasilje, ubijanje ljudi, civila i djece, ali i sam je Gospodin trpio nasilje, dapače bio je nasilno ubijen. Prihvatio je to, nije pobjegao jer je znao da upravo tako uništava nasilje i zlo. Pokazao je primjer neizmjerne ljubavi jer je Sin Božji koji je bio mučen i ubijen od čovjeka. Na to zlo nije zlom odgovarao nego ga je iznutra preobrazio jer je ljubav veća od mržnje i ona uvijek pobjeđuje.
Psalam 126,1-6:
Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je k'o da snivamo.
Usta nam bjehu puna smijeha, a jezik klicanja. /Među poganima tad se govorilo: »Silna im djela Gospodin učini!« Silna nam djela učini Gospodin: opet smo radosni! /Vrati, Gospodine, sužnjeve naše
ko potoke negepske! Oni koji siju u suzama žanju u pjesmi. /Išli su, išli plačući noseći sjeme sjetveno; vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje.
Psalam koji se čita ove nedjelje (Ps 126.) iskazuje radost koja je uslijedila nakon žalosti. Velika se nevolja sručila na izraelski narod, bili su prognani u babilonsko sužanjstvo. Odlazili su sa suzama, a kad je Gospodin učinio da su se mogli vratiti, vraćali su se s pjesmom. Zar nije tako i inače u životu? Najdublje radosti rađaju se iz boli i patnje. A kad se žalost okrene u radost, tada je to doista velika radost. I važno je što je na kraju, ne na početku.
Iz Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima (Fil 3,8-14):
„Braćo, sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj – da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem…“
U ovom odlomku poslanice Filipljanima sveti Pavao govori o tome koliko njemu znači Krist. Toliko – da sve drugo smatra otpadom, nevažnim i nepotrebnim. On se želi suobličiti Kristu te upoznati njegove patnje i biti s njime u smrti da bi prispio uskrsnuću. I kako lijepa izjava: „zahvaćen sam od Krista“. On se osjećao blaženim jer ga je Krist uhvatio u svoju mrežu. Koliko ljepote i dubine krije se u ovim riječima!
U Ivanovom evanđelju (Iv 8,1-11) Isus kaže o preljubnici: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?“ – „Nitko, Gospodine…“ – „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.“
Mojsijev Zakon doista je predviđao kamenovanje žene i muškarca koji su počinili preljub. Međutim Isusu pismoznanci i farizeji nisu doveli i muškarca nego samo ženu koja je sagriješila. Htjeli su ga zaskočiti da ga uključe u linčovanje grješnice. No, Isus se ponaša kao da se to njega ne tiče, sagiba se i piše prstom po pijesku. Evanđelista nije zapisao što je to Isus pisao po tlu…neki crkveni oci misle da je ispisivao sve grijehe okupljenih koji su zahtijevali kaznu za grješnicu…. Bitna je pouka koju je Isus, prekinuvši to isključivanje iz događaja na navaljivanje svjetine učinio. Ustao je i rekao samo jednu rečenicu: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ I učinak je bio taj da su svi odustali od kamenovanja te je Isus ostao sam s grješnicom. Njoj pokazuje Božje milosrđe, oprašta joj, ali ju i opominje da ne griješi više.
Isus nije banalizirao grijeh, nije rekao da to nije ništa, dapače. Bio je svjestan i sve je želio učiniti svjesnima da je grijeh zlo i da se ne smije griješiti, ali nasuprot sudaca ovoga svijeta on, koji je nebeski sudac, kada osuđuje grijeh, ujedno spašava grješnika. Ova nas čitanja pete korizmene nedjelje sve više pripremaju na proslavu Kristova uskrsnuća. Naime, mi tim našim najvećim kršćanskim blagdanom ne slavimo samo Kristovu pobjedu nego i svoju vlastitu jer kao članovi njegova Kristova tijela i sami prolazimo muku i smrt, da bismo bili dionici i njegove proslave i uskrsnuća. O novosti života govori i prorok Izaija, o tome pjeva i Psalam 126., sveti Pavao nam kazuje kako je suobličen patnjama Kristovim da bi prispio uskrsnuću, a Isusov susret s grješnicom koju Židovi žele kamenovati, a koju on spašava također govori o toj promjeni života, iz grijeha u svetost, iz smrti u život. Ta je novost doista moguća – jer ju je ostvario Bog, komu ništa nije nemoguće. Od nas se traži povjerenje u Krista i suradnja s njim jer on nam dariva život.
