AUTOR: Fr. Tomislav Kraljević, OP
Satnik
A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji! Mk, 15 39
U mojoj profesiji, vojničkom pozivu, učiš gledati kako umiru neprijatelji ali i prijatelji. Također moraš biti svjestan i znati da si i sam spreman umrijeti. Naravno mi vojnici željeli bi umrijeti časno i hrabro, vojničkom smrću. Kao satnik rimske vojske često sam gledao smrti u lice i ljude kako umiru na bojištu ali nikada smrt kao ovu. Sve je počelo kao obično smaknuće.
Trojica su bila osuđena, dvojica razbojnika i jedan, čini se, duhovni učitelj. Iako baš i nisam vidio puno njegovih učenika da ga slijede dok se jadan i prezren sažaljivo penjao na Golgotu noseći križ. Neke žene, uključujući i njegovu majku i nekoliko mladih ljudi bijaše uz njega. No bilo je puno više promatrača i onih koji su se rugali i naslađivali, lešinara koji se hrane ovakvim događajima. U svom tom užasu i banalnosti njegova se smrt spojila sa svakom smrću.
Što je dan više odmicao to sam postajao znatiželjniji. Odbija popiti piće koje bi ublažilo patnju i bol. S njim razapetom razbojniku obećava Kraljevstvo. Moli u svojoj boli i napuštenosti. Njegove su riječi odmjerene iako nije puno govorio. Ušao je u smrt kao da na silu otvara vrata.
Raspeti brzo gube sposobnost vikanja jer umiru od gušenja. Umro je ispuštajući veliki vapaj: Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj! I nastao je nekakav zvuk koji se prolomio zemljom, nešto se slomilo. Ušao je u smrt, slobodan, ne kao rob, već kao Gospodar. U njemu sam vidio silu za koju bi se reklo da je odozgor, s nebesa. Da, mislim da je on uistinu Sin Božji. Kada dođe vrijeme moga umiranja, htio bih da me dočeka i da nađe mjesto i za mene u svome Kraljevstvu.
