AUTOR: Fr. Tomislav Kraljević, OP

Lazar

A glavari svećenički odluče Lazara ubiti… Iv 12, 10

Kažu da sam bio mrtav četiri dana. Kažu da je plakao nada mnom. Kažu i to da je zaudaralo kad je naredio da otvore grob u koji sam bio položen. Njegov me glas privukao k svijetlu.

Nije mi jasno zašto se toliko povezao sa mnom. Volio sam ga ugostiti u svojoj kući. Volio sam slušati njegove riječi. Volio sam mu u svom domu ponuditi mirno i spokojno mjesto za odmor. Od njega zauzvrat nisam tražio čudo ili znak, nikakvu uslugu. Bio sam sretan činjenicom da je volio navratiti kod mene. Naše je prijateljstvo ustvari jedno divno čudo. 

Poznato mi je da su njegove propovijedi, djela, njegov autoritet izazivali mržnju i prijezir kod nekih ljudi. I također mi je poznato da su vlasti tražile kako da ga pogube. I da sam ja, kao i On, bio u smrtnoj opasnosti.

Nevažno. Plakao je nada mnom. Otvorio je grob u koji su me položili. Gledao je smrt u oči, mjesto gdje sam ostavljen, beznadan, u teškoj tami bez imalo svijetla. Nikada nijedan čovjek nije učinio nešto slično. Vratio mi život?

Sudbina svih ljudi je ista. Djelo Božje koje je izvršio svjedoči o prijateljstvu. Nikada ništa nisam tražio od njega osim da ga mogu primiti kod sebe. On nikada ništa nije tražio od mene osim prijateljstva.

Nevažno je što drugi govore. Želim ga slijediti. Marta, moja sestra, ispovijedala je vjeru u njega. On je za nju Mesija. Moja druga sestra Marija, pomazala ga je miomirisima. Poklonio sam mu svoje prijateljstvo. Prije sam se bojao. No usprkos svemu danas sam slobodan čovjek. Ne bojim se više. Danas znam da je njegova riječ jača od smrti.

Ljubim te Gospodine, snago moja. Ps 18