AUTOR: fr. Srećko Koralija, OP
Snaga Isusove istine je u njegovoj šutnji. Isus traži oprost od Oca za one koji ne znaju što čine. I mi ljudi priželjkujemo da nam se oprašta.
Skoro pa redovito čovjek traži tuđa praštanja i to prešutno. Teško da će otići eksplicitno crnobjelaški reći 'oprosti'. Možda i hoće no u trenutku "vrućine" s druge strane koja bi trebala oprostiti taj neki postupak, riječ 'oprosti' se može doživjeti kao jeftino izvlačenje, traženje kredita za još pa čak u nekim okolnostima i kao dodatna uvreda.
A to izražajno 'oprosti' može i proći lijepo. Odluka je na pojedincu koji traži oprost kao i na onome koji ga daje. Stoga, prešutni zahtjev za praštanjem se čini boljim rješenjem. Dopušta svojevrstan odmak vremena od neke (re)akcije. To vrijeme smiruje strasti, proširuje misli i donosi odluke o nastavku druženja s tom osobom, uzimanju "pauze" ili pak o konačnom dijeljenju putova. Kontekst već iskaže svoj rezultat. Opet, odluka je na pojedincu koji traži oprost kao i na onome koji ga daje.
Što ako smo mi ti koji trebamo oprostiti? Naša prva reakcija nakon negativnog podražaja je ljutnja. Ljutnja je zapravo izlaženje iz našeg prirodnog stanja i ulaženje u trenutnost koja može suziti šire prosuđivanje. Kao i u prethodnom slučaju, važno je dopustiti vremenski odmak nakon neke (re)akcije. Možda u prvom trenutku ljutnje nećemo biti spremni "prijeći preko toga", ali kad se emocije malo smire i dovedu u neko stalnije stanje, razmislit ćemo još koji put prije nego li povučemo ozdraviteljske (oproštaj) ili bolne (zauvijek "doviđenja") poteze. Spomenimo se samo ogavnih zločina i ratnih priča. Vrijeme prekrije rane, oprost se kod nekih dogodi ali ne i zaborav. Primjera radi - teško da bi neka majka ubijenog djeteta rado popila kavu s ubojicom kao da se ništa nije dogodilo; možda i bi.. ali to je njena da tako kažemo "odluka". Još jednom, odluka je na pojedincu koji traži oprost kao i na onome koji ga daje. Svaki put kad tražite bezuvjetan oprost ili kad drugima moralizirate o praštanju, sjetite se teških priča i primjera, stavite sebe u kožu i probajte sami. Neka praštanje bude da tako kažem 'prešutno'. I traženje praštanja neka bude 'prešutno'. Sprječava moraliziranje, sigurnije je i daje prostor.
Kad je pod negativnim dojmovima i u negativnom okruženju, čovjek se osjeća usko, tjeskobno, nemirno. Traži prostor. U tom prostoru je važna i dimenzija praštanja jer upravo praštanje daje taj jedan novi prostor koji ponovno otvara pogled prema drugoj osobi i situaciji.. ne svodi ga na samo jedan aspekt krivice koji onda da tako kažemo 'uđubri' sve ostalo na toj osobi. Možda i uđubri, ako stalno želiš gledati negativno no opet - odluka je na pojedincu koji traži oprost kao i na onome koji ga daje.
Važan je prostor. Primanje i pružanje prostora. Oproštaj daje takav jedan prostor no od djelitelja i primatelja oproštaja ne radi budalu. Nitko ne želi ispasti iskorištena budala. no često ispadamo i radimo druge budalama. I tu je važan oprost. Budale ili ne, treba nam svježi prostor. Unatoč pomalo (ili do kraja) naivnim željama da se baš sve oprosti, život često pokaže da se posljedice akcija uvijek osjete na ovaj ili onaj način. O težini tih posljedica ovisi naš stupanj odnosno veličina oprosta. I tu Bog djeluje.
