AUTOR: fr. Marka Bijelića, OP
Često se susretnem s ljudima koji imaju mentalitet distributivne pravednosti čiji izraz je pogotovo pojam karma. Kakva je to distributivna pravednost? To je pravednost zasnovana na ideji da je svako dobro koje čovjek učini njegova zaslužena nagrada. I svako zlo koje mu se dogodi to je njegova kazna. Sve ono što živimo to i dobivamo. Često puta i je, ali nije uvijek sve tako.
Evanđelje ove nedjelje govori upravo o tome. Isus govori o mentalitetu i što je najvažnije Isus dovodi u pitanje i opovrgava taj mentalitet. Današnje evanđelje govori o dvije zgode. Prva stvar je da je do Isusa došla vijest o Galilejcima koje je Pilat dao pogubiti u Jeruzalemskom hramu. S druge strane Isus govori i o srušenoj kuli Sion koja je, očito zbog nečijeg nemara, nepažnje, srušena i ubila osamnaest ljudi. Ti tragični nesretni događaji pokazuju, pogotovo u ovom vremenu, ono što smo otkrili i čega smo postali svjesni osobito u vrijeme pandemije, u ratno vrijeme, a to je da je stradanje tih Galilejaca u kuli samo znak za svakog čovjeka. Čovječe, ti si krhak, prolazan, determiniran, osjetljiv. Ono što se dogodilo njima može se dogoditi svakome. To ne ovisi o moralnom ili bilo kojem drugom stanju. Jednostavno, Isus želi reći stvarno si takav i toga trebaš biti svjestan. Bog nije Bog koji kažnjava ili koji jednostavno nagrađuje. Vrijeme nagrade i vrijeme kazne je nakon posljednjega suda. Isus želi reći da svi oni koji su nastradali nisu nastradali zbog svoje grešnosti. Zbog toga ne smijemo suditi ljude na temelju njihove nesreće, jer to nije njihova karma niti kazna, ali je važan onaj dodatak koji se provlači kroz evanđelje koji je na neki način i motiv i ove korizme: Ako se ne obratite svi će te tako propasti. Ove riječi su poziv na žurno obraćenje. Zapravo, Isus želi reći da propast koja se može dogoditi nije bilo koja nesreća, to nije konačna propast. Prava propast je ona nakon smrti, ako izgubimo život vječni. Svi ovi stradalnici u evanđelju i kroz povijest nisu propali samo zato što su tako na taj način završili zemaljski život, tragično u nesreći, prirodnoj nepogodi. Propast se događa onda kada odgađamo obraćenje na vrijeme koje neće doći, jer ovaj život je kratak, prolazan ali je i predragocjen jer je jedan i nema drugoga. Nema druge prilike. Upravo o tome govori Isus kada govori u prispodobi o neplodnoj smokvi u vinogradu. Gospodar tri godine zaredom dolazi do smokve koja ne donosi ploda i na kraju izgubivši strpljenje naređuje vinogradaru da je posiječe. Razumljivo je zašto je to naredio i možda se to nekome čini nemilosrdno, ali gospodar je ekonomičan. Smokva nije ukrasna biljka i smisao smokve je da donosi plodove i ako to ne čini ona iscrpljuje zemlju. Ta smokva je zasađena u vinogradu, ona iscrpljuje i postaje prepreka vinovoj lozi da donese plodove, može umanjiti plodove lozi i tako šteta postaje dvostruka. I ako gledamo s ekonomske strane reakcija gospodara je opravdana. Vinogradaru je ipak žao, jer toliko je godina ulagao u tu smokvu i ne odustaje od nje, traži još jednu šansu, još jednu godinu i on će se pobrinuti za nju. Zapravo, još jedanput će iskazati svu brigu oko nje i ako za tu godinu ne donese ploda onda će je posjeći. Tada će biti jasno da uzrok neplodnosti nije u vanjskim uvjetima nego u njoj samoj. Ako današnje evanđelje promatramo u kontekstu ove prispodobe sve nesreće i sva zla koja se događaju zapravo ukazuju da se nalazimo u vremenu posljednje prilike. Bog je milosrdan, ali Bog je pravedan i milosrđe uvijek prethodi pravednosti. Isusove riječi „ako se ne obratite svi ćete propasti“ kao da u sebi imaju prizvuk tko odbije Božje milosrđe suočiti će se s Božjom pravednošću. Odbiti pokajanje, obraćenje znači odbiti Božje milosrđe, a tada se čovjek mora suočiti s pravednošću no milosrđe je uvijek ispred pravednosti.
Vrijeme korizme je vrijeme milosrđa. Ako ne prihvatimo Božje milosrđe i ako ne donosimo plodove na temelju milosrđa čeka nas Božja pravednost. Ne možemo odgađati plodove kao što ni smokva ne može odgoditi plodove još za dvije godine jer ima samo još jednu godinu. Ni mi ne možemo odgoditi plodonosan život za vrijeme, jer ono nije u našoj vlasti. Mi nismo gospodari vremena. Mi ne znamo koliko još imamo vremena, ali ono što znamo i na što smo pozvani jest da plodove obraćenja moramo donositi sada, dok smo ovdje, dok smo živi. Možda bismo to najbolje mogli shvatiti kroz govor Klementa Rimskog koji u njegovoj II. poslanici Korinćanima donosi usporedbu s pečenjem glinenog vrča. Smrt nam daje naš konačni oblik, kaže Klement Rimski, te nastavlja, kad se posuda koju lončar oblikuje u njegovim rukama izobliči ili slomi iznova je može oblikovati, no ako je posuda u peći ispečena onda je više ne može ispraviti. Isto tako, kad jednom s ovoga svijeta pođemo onda ne možemo tamo gore ispovjediti svoje grijehe i učiniti pokoru, tada ne možemo prihvatiti Božje milosrđe. Vrijeme obraćenja je sada i ovdje. Život je prilika. Druge nema. I ova korizma je prilika. Može nam biti i posljednja prilika. Mi ne znamo.
