AUTOR: fr. Marka Bijelića, OP
U jednom romanu jedan od glavnih likova govori rečenicu koja mi je i dan danas u sjećanju. Nezahvalnost je ožiljak, ružan, gadan ožiljak na licu ljubavi i ljubav uvijek osjeća taj ožiljak i on je boli. Nezahvalnost je dio našega života i upravo današnja Isusova prispodoba o nepravednim vinogradarima koji ubijaju, koji žele oteti vinograd, govori o toj nezahvalnosti. Često puta smo iskusili u životu slijedeće: što više dobra, to više zla. Što više nekome činimo dobra, više nam se vraća zlo. Naravno, to jednostavno boli.
Današnja prispodoba govori o ljubavi domaćina koji je sve učinio dobro. „Posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova“. Upravo Isus u prvom planu govori o toj Božjoj ljubavi, ljubavi koja je brižna, ali govori i o sudbini te ljubavi, ta ljubav je odbijena i vrhunac te nezahvalnosti jest ubojstvo. Kad gospodar posla k njima sina misleći: „Poštovat će moga sina“, no oni ga ubiše. Kad Isus govori govori farizejima, Židovima, ovu prispodobu u evanđelju, govori o sebi. Na kraju evanđelist piše: „Kad su farizeji čuli te prispodobe razumjeli su da govori o njima. Ubojstvo je vrhunac nevjere, jer ono u sebi krije nezahvalnost. S druge strane, ova prispodoba je svima nama, pogotovo u ovo korizmeno vrijeme, upozorenje, čak možda na neki način određena prijetnja, da ako se ne trgnemo i ostanemo u nezahvalnosti, pogotovo u obijesti koja je odbijanje tuđe dobrote, tada možemo propasti. To je možda najveća tragedija i žalost. Bog je toliko velikodušan, izdašan u ljubavi i milosrđu prema nama, a mi iz obilja te ljubavi koju nam Bog daje njega odbijamo. To je obijest.
Božja ljubav prema nama je velika i sam vinograd je znak te ljubavi. On je simbol, znak te ponude sreće, punine života koju nam Bog daje. Bog nas toliko voli da je poslao Sina svoga . Evanđelje kaže da je sam gospodar mislio oni će se urazumiti, njega će poštovati. Zanimljiv je ovaj glagol poštovati. On ima dvostruko značenje. Osim značenja poštovati znači i posramiti. Iz ovoga se može reći da Bog želi svoga Sina poslati k nama da postanemo svjesni svojih grijeha, svoje nezahvalnosti i da se posramimo zbog svojih grijeha. Zato vrijeme korizme, ako je gledamo u svijetlu ove Isusove prispodobe iz današnjeg evanđelja, jest vrijeme kada razmišljamo o svojoj nezahvalnosti prema Bogu, a svaki grijeh je čin naše nezahvalnosti. Svaki grijeh je ožiljak koji ostavljamo na licu Božje ljubavi. Korizma je vrijeme kada se kajemo zbog grijeha, a to znači, prije svega mi se sramimo svojih grijeha zbog onoga što neprestano činimo Gospodinu premda od njega toliko dobra primamo.
Isus kaže u prispodobi da gospodar odlazi, ostavlja vinogradare same .To je slika naše slobode. Bog poštuje našu slobodu jer mi nismo lutke na koncu koje on jednostavno upravlja, ali sloboda u sebi nosi odgovornost. Ako primamo mnogo, moramo donositi mnogo više ploda. Ova prispodoba podsjeća na prispodobu o talentima koji uvijek moraju donijeti ploda i roda. Dobrota mora donijeti ploda u našem životu. A kada ljubav i dobrota koju nam Bog daje velikodušno ne donosi ploda u našem odnosu, ne samo prema Bogu nego i prema drugima, tada smo doista nezahvalni.
Vinogradar misli da može prisvojiti taj vinograd, ali ne može. Samu sliku vinograda možemo tumačiti kao sliku našega života. Kršćanski život je kao građevina. Mi smo istinski arhitekti, oni koji grade svoj život. Pozvani smo svoj život izgrađivati do kraja. Graditi građevinu svoga života na lošim temeljima, služiti se lošim građevnim materijalom, to je naš propust, naša odgovornost. Čovjek gradi loše, nestabilnu građevinu svog života, ako ne gradi na pravom temelju.
Moramo se sjetiti one druge Isusove prispodobe kad govori o kršćanskom životu. Zapravo, tko sluša Božju riječ gradi na stijeni, a tko ne sluša gradi na pijesku. Ono što je građeno na stijeni oduprijet će se, ima ustrajnost, ponos, pred svim nevoljama u našem životu. U središtu naše građevine mora biti Isus Krist. Zato Isus govori „kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo kakvo čudo u očima našim. Zato će se kažem vam oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove“. Bog poštuje našu slobodu i naša sloboda u Božjim očima je sveta, ali ne smijemo zaboraviti mi smo slobodni činiti što hoćemo, ali nismo nikada slobodni od posljedica onoga što činimo. Slobodni smo činiti što hoćemo, ali nikada nismo oslobođeni od odgovornosti za plodove te slobode. Svaki put kada griješimo svojim riječima, djelima, ponašanjem, odbacujemo Boga i njegovu ljubav. I naravno, uvijek postoji pitanje: Zašto čovjek odbacuje Božju ljubav? Možda je najjednostavniji odgovor da to činimo jer se bojimo Božje dobrote, jer nas ona uvijek poziva na obraćenje. Bog je dobar prema nama zato jer želi da budemo dobri ljudi, a mi se bojimo upravo toga da budemo bolji ljudi i kao da u tome prepoznajemo određeni rizik.
Današnja prispodoba je podsjetnik svima nama da je naš život vinograd. Život mi je dar da bi donosio ploda, da bi rastao i bio plodan ljubavlju. No mi ne možemo donijeti te plodove ako Krist nije naš zaglavni kamen, ako nije temelj našega života. Ne može se ništa posjedovati ako se isključi baštinika, onoga koji je začetnik svega. Kako kaže sv. Pavao: „Što imaš da nisi primio?“ Sve je u našem životu jednostavno milost. No uvijek postoji napast, napast koje se želimo osloboditi, pogotovo u ovo korizmeno vrijeme, a to je graditi život bez Boga zaboravljajući Isusove riječi: „Bez mene ne možete ništa“. Drugim riječima, bez mene ćete ostati bez svega, a najviše bez onog najvažnijeg, a to je život vječni.
