AUTOR: fr. Jozo Čirko, OP

Zamislimo scenu: Šimun, farizej, koji se savršeno drži zakona i čija se kuća smatra čistim i poštenim mjestom, pozvao je Isusa na ručak... i odjednom na scenu upada žena, poznata u grad kao grešnica, i klekne pred noge Isusove. Žena, čije ime ne znamo, razbija bočicu skupog parfema kako bi pomazala Isusa, a zatim mu pere svojim suzama noge i briše ih kosom. Pretpostavljam da su se svi gosti skandalizirali njegovim postupkom, a kao primjer evanđelist sabire Šimunove misli: "Kad bi ovo bio prorok..." I tako, u jednoj rečenici, znamo kakav je farizejski sud.
Kako smo mi tvrdi i bezosjećajni koji imamo sve, kome je najgore što nam se dogodilo je da nas je zabolio zub. Naravno, kao što smo uvijek imali sve, pa i relativnu ljepotu i zdravlje, ne možemo prepoznati i suosjećati s patnjom drugih. Osim toga, čini se da nam je to što nismo prošli ništa posebno bolno omogućilo da skujemo neprobojni oklop, iz kojeg sve promatramo, a da se ne uključimo. Nismo slomili nogu, nitko oko nas nije umro, nismo trpjeli neimaštinu, nikad nam nije nedostajalo skloništa, hrane, društva. Uvijek smo imali dovoljno novca i nitko nas ni na što nije tjerao. Okitili su nas obilni blagoslovi, i zbog toga smo se osjećali umišljeni, pa se teško možemo staviti u kožu drugih. Stoga si dajemo luksuz da kritiziramo i budemo čak i nepopustljivi prema drugima, jer nismo u stanju razumjeti njihova ograničenja i poteškoće. Možda smo u nekim situacijama u pravu, ali ponekad nije važno biti u pravu, nego biti pun razumijevanja i dobrotvoran. Vrlo je lako postaviti barijere. Nastojmo graditi mostove, za otvaranje puteva koji nam omogućuju da se zbližimo i ponudimo čak i kada je to samo društvo, a možda i utjeha i olakšanje. Ako imamo blagoslov ne trpjeti nevolje, budimo utočište koje treba drugima da povrate snagu i da krenu naprijed, bilo dajući im savjete i solidarnost, ili jednostavno prateći ih. Gosti su počeli govoriti u sebi: "Tko je ovaj što i grijehe oprašta?" Ali on reče ženi: “Vjera te tvoja spasila. Idi u miru."

Svakako, oni koji su proživjeli mračne noći, uzburkane vode i pustinje znaju bolje prepoznati i cijeniti jednostavne stvari u životu, poput osmijeha, dobrog razgovora, toplog napitka ili jednostavno toplog druženja, prijateljstva.
Što se tiče neutemeljene presude, dopustite mi da malo odstupim: želim stati na trenutak i reći da sam puno puta čuo homilije i objašnjenja o ovom tekstu i ne propuštajući da su se svi ljudi koji su ga komentirali pozvali na žena kao prostitutka... Tekst nam govori da je poznata grešnica, ali se automatski pretpostavlja da ženski grijeh mora biti nešto povezano sa seksualnošću... točnije komercijalnom seksualnošću!! Međutim, kada Petar kaže Isusu da je grešnik (Lk 5, 8), nitko ne misli da njegov grijeh ima veze sa seksualnošću.
Naučimo voljeti kao što nas Bog voli, ne očekujući ništa zauzvrat. Gosti su počeli govoriti u sebi: "Tko je ovaj što i grijehe oprašta?" Ali on reče ženi: “Vjera te tvoja spasila. Idi u miru."

Konačno, mi nismo nitko da sudi drugima, jer nitko od nas ne zna, kao što samo Bog zna, s kojim trudom daje ono što nam se čini tako malo. Gledamo izgled i sudimo po njemu, bez ikakvog prava. Umjesto toga, umjesto da idemo okolo uspoređujući se u ljubaznosti i velikodušnosti s drugima, uvijek zahtijevajmo od sebe da budemo suosjećajniji i velikodušniji, jer ljubavi nema granica.
Vraćajući se na tekst, Isus zna tko je on i za razliku od ostalih prisutnih, u ženskoj gesti otkriva čistu ljubav i zahvalnu vjeru. Učitelj prosvjetljuje Šimuna kroz kratku prispodobu, pomažući mu da sam izvuče zaključak: od dva dužnika, kojima zajmodavac oprašta dug, "koji će ga od njih dvojice više voljeti?"... Ženi s parfemom je bila oprošten golem dug i zato pokazuje toliku ljubav. I žena i farizej predmet su Božjeg milosrđa, ali njihov je odgovor različit. Čisti čovjek, strogi provoditelj zakona, ne poznaje načine zahvalnosti i ljubavi. Žena grešnica, koju svi osuđuju jer je izvan zakona, je ta koja pokazuje puno ljubavi.
Mi smo ti koji trebamo Boga! On nam daje Svoju Ljubav, koja je Beskonačna. I mi je slobodno možemo uzeti ili ostaviti. Jasno je da bi bilo glupo to odbaciti, međutim mi smo slobodni u tome i nažalost mnogi od nas to čine.
Svi mi riskiramo da se ponašamo kao Šimun. Puno puta imamo "farizejsku" duhovnu formaciju koja se temelji na ispunjavanju zakona i vanjskih praksi pobožnosti i, kao posljedicu te pogrešne formacije, dopuštamo si luksuz da prosuđujemo, klasificiramo i preziremo druge ljude koje smatramo "grešnicima" .
Razmislimo o ovoj ženi, grešnici, koja je izabrana za primjer pouzdanja u Boga i privrženosti Isusu: “Vjera te tvoja spasila”. Na kraju, Isus se od nje oprašta s ovom sigurnošću: “Idi u miru”, a žena s mirisom izlazi iz sobe pomirena sa sobom i životom. A farizej...?