AUTOR: fr. Matej Trupina, OP
Misaona težnja razumnoga bića vodi prema ispunjavanju želja, pogotovo onih u odnosu na lakše življenje života. Razmišljajući o životu više vremena provedemo u umskoj špekulaciji između prošlosti i budućnosti. Premda je prošlost bitna do te mjere da nas ne opterećuje, a razmišljanje o budućnosti je bitno do te mjere da ne izazove strah i tjeskobu pred mogućim nevoljama izazvanim raspredanjem mogućih događaja, to je ujedno i definicija špekulacije.
Vrijeme, doslovno ću reći, potrošeno na takvu špekulaciju, čini od nas bića zatvorena u kavez napravljen od krajosti vođenjem misli ili u prošlost, ili u budućnost, vješto izbjegavajući sadašnjost, kao da zaboravljamo riječi Gospodina Isusa „Svakom danu je dosta zla njegova.“ Prošlost možemo promatrati kao učiteljicu, i pristupati joj u mjeri potrebnoj za djelovanje u sadašnjosti poučeni od nje, a budućnost ovisi o sadašnjosti. Vidimo da se sadašnjost može promatrati kao poluga vage, vagajući između prošlosti i budućnosti.
Poluga nama kršćanima jest vrlina umjerenosti. Ovu korizmu bilo bi dobro vratiti se zdravom poimanju Božjih darova kojima smo okruženi, i kojima smo nadareni. Poučeni životnim iskustvom, prošlošću, učinit ćemo sebi život lakšim dolazeći s Gospodinom Isusom na visoku planinu govoreći s njim: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta.“ Visoka planina su naša očekivanja izvan Boga, i vrlo lako, zbog neumjerenosti, zbog velike želje za blistavijom budućnosti možemo napraviti korak više koban za naš život. Želje i očekivanja pratiti umjerenošću, znači vratiti iskonsku težnju čovjeka: a ona je mir.
Ako sada shvatim da prošlost ne mogu promijeniti, da na budućnost mogu utjecati bolje ne opterećujući se s prošlosti, onda ću život postaviti na put umjerenosti kako bih si uljepšao budućnost preko sadašnjosti uživajući u miru zbog njihove skladnosti. Umjerenost ćemo postići po budnosti, čestom razmišljanju o životu Gospodina Isusa, poglavito o Njegovoj svjesnosti kada Ga je đavao kušao, da nije život sveden na imati nešto, već prvenstveno na živjeti s Bogom. Živeći „sada“ s Bogom, ispunit ću Njegovom prisutnošću i prošlost, ali i budućnost. Umjerenost ćemo postići davajući Bogu svoje vrijeme, a po njoj i odgovornost prema svim darovima, osobnim i zajedničkim. Bila nam ova korizma izvor susreta s Bogom, da bismo mogli razvagati ljepotu sadašnjosti s Njim, predavajući je prošlosti, a ulazeći u budućnost, amen.
