AUTOR: fr. Domagoj Augustin Polanščak, OP
Draga braćo i sestre, dragi slušatelji Radio Marije!
Danas je Pepelnica. Danas, po tko zna koji put, započinjem svoj korizmeni hod. Započinje vrijeme kad sam pozvan zaustaviti se, sabrati se, skupiti hrabrost i pogledati od čega i za što živim, pozvan sam susresti se sâm sa sobom, s ljudima s kojima dijelim životne teškoće i radosti, pozvan sam susresti se s Onim koji mi je darovao vrijeme što je preda mnom, s Bogom. Tijekom korizme Crkva me na osobit način poziva da uđem u dubinu svojeg srca i vidim tko ili što je moje uporište, koje su vrijednosti za koje živim, što je cilj mojeg života, tko je gospodar mojeg života. Tko je onaj kojemu se klanjam i kojemu služim. Je li to Bog ili netko ili nešto drugo?
Da bi odgovorio na ova pitanja trebam znati gdje tražiti odgovor. Jednostavno govoreći, istinu o sebi i svojem životu trebam tražiti u pustinji. O čemu je ovdje riječ? U Svetom pismu pustinja nije samo prirodni prostor. Ona je također duhovno stanje, stanje samoće i praznine, stanje u kojemu smo kušani i napastovani, stanje koja nas poziva da dublje upoznamo sebe i snažnije tražimo Boga. U svakom čovjeku postoji pustinja koju želimo pretvoriti u plodnu ravnicu, praznina koju želimo ispuniti, samoća koju želimo nadvladati. „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože!“, kaže sv. Augustin.
Međutim, kako će se naše srce smiriti, kako ćemo u pustinji pronaći Gospodina, kako ćemo pobijediti samoću i ispuniti prazninu? Ne tako što ćemo od pustinje bježati, tj. zavarati se i živjeti kao da ona uopće ne postoji, nego tako što ćemo se s njom suočiti. Naime, to je jedini način da vidimo tko smo i što smo zapravo. Ne zaboravimo. Tko šalje Isusa u pustinju? Ne šalje ga đavao. Šalje ga Duh Sveti.
Kako se suočiti s prazninom koju nosim? Kako se suočiti sa samoćom koju osjećam? Kako se protiv njih boriti? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan. Ljubavlju, zajedništvom, prijateljstvom, požrtvovnošću. Drugim riječima, svime onime što đavao ne podnosi, što želi uništiti, protiv čega se bori. Nije stoga neobično da vrag napastuje Isusa onime što je izvor egoizma i sebičnosti, tj. isključive usmjerenosti čovjeka na samog sebe. Đavolski smisao života je u hedonističkom zadovoljavanju tjelesnih potreba, u stjecanju slave, moći i bogatstva, tj. u svemu onome što nas odvlači od Boga.
Znamo da je Isus svladao sve đavolske napasti. Kako je to mogao? Mogao je zato što je Sin Božji. U čemu se sastoji Božje sinovstvo ? U poslušnosti i predanosti Ocu i Njegovoj volji. Prema tome, čovjek može svladati đavolske napasti te pobijediti prazninu i samoću samo ako živi s Bogom, ako je svoj život predao Gospodinu, ako živi po Božjem, tj. ako se uvijek iznova trudi ljubiti, biti u zajedništvu s drugim ljudima, stvarati i održavati prijateljstva, žrtvovati se za druge ljude.
Kušnje govore o nama mnogo više nego što to možda mislimo. Na kraju krajeva, ne prosuđujemo li sami sebe i jedni druge po tome kako se probijamo kroz ovaj život, što i kako činimo, u što ulažemo i na čemu gradimo svoj život. Kakvi iz kušnji izlazimo pokazuje nam tko smo i što smo. Jednostavno govoreći, pokazuje nam kakvi smo ljudi.
Neka vrijeme korizme bude i vrijeme naših kušnji. Nemojmo od njih bježati, nego se s njima suočimo. Ako nam je teško moliti, ne odustajmo od molitve. Ako nam je teško postiti, ne odustajmo od posta. Ako nam je teško činiti pokoru, ne odustajmo od pokore. U svemu tome budimo s Bogom i naše će nas kušnje učiniti boljim ljudima i boljim kršćanima. Amen!
