AUTOR: vlč. Odilon Singbo
Poštovani slušatelji, hvaljen Isus i Marija!
Nastavljamo divan i nadam se radostan hod kroz božićnu osminu. A danas nam Gospodin pokazuje kako se vjera širi jedino ako prelazi iz srca u srce. Dvojica Ivanovih učenika krenula su Isusu ususret sa zanimljivim pitanjem: »Učitelju – gdje stanuješ?« To pitanje nas vraća na temeljnu čežnju svakog od nas. Tražimo Božje boravište, odnosno tražimo da boravi u nama, kod nas, s nama. U potrazi za Bogom, dvojica učenika pronađoše gdje stanuje Bog i ostadoše kod njega. Možemo samo zamisliti što su sve dijelili s Isusom u tim prekrasnim trenucima. Isus prolazi našim ulicama, dolazi u naše obitelji, dolazi na naša radna mjesta. Imamo li vremena ostati s njim? Podijeliti s njim ono što nas tišti? Bez opterećenja oko naših neuspjeha?
Poseban i opipljiv trenutak bivanja s Gospodinom zasigurno je kada imamo priliku zastati malo, kada se na trenutak udaljimo od obveza svakodnevice, ili kada jednostavno bilo gdje stanemo malo. »Učitelju – gdje stanuješ?« Stanuješ li kod mene? Stanuješ li još uvijek u našim ulicama, u našim domovima? Pred tim pitanjima shvaćamo da biti Kristov učenik znači biti s njim, jednostavno s njim, imajući na umu da je on prvi koji je došao k nama i postao naš suputnik. Ta sigurnost da je Bog naš suputnik potiče nas da dijelimo radost i milost susreta s drugima. Vjera se živi kada postaje zarazna. Stoga Andrija nije htio ljubomorno čuvati trenutak susreta s Kristom samo za sebe. Pozvao je brata Šimuna. Vjera tada postade ljubav: „Našli smo Mesiju“, tj. našli smo Onog u kome je naš mir, Onog za kojim su naraštaji čeznuli. Od Ivana Krstitelja koji je svojom poniznošću uputio na Isusa, sada Andrija nastavlja to djelo pozivajući svojega brata Šimuna. Evanđelist nam kaže: „Dovede ga Isusu.“ Kako lijepa gesta. Nije se Andrija zadovoljio samo govorom o Onom koga je vidio, nego je vodio brata Izvoru. Tu se nameće pitanje vodimo li mi koga Kristu? Ponekad smo zaokupljeni govorom ljudima o Bogu, a tako je potrebno Bogu govoriti o ljudima i na taj ih način dovesti Isusu. To je ono na što potiču Ivan Krstitelj i Andrija jer su naše ljudske riječi braći i sestrama ponekad tako slabašne i nedosljedne. Ali naše riječi Bogu nikada nisu neplodne. Pokušajmo dovoditi ljude Bogu preko naših nesavršenih molitava. A Bog će ih svakako u svojoj dobroti uslišati bolje nego što možemo zamisliti.