AUTOR: Vlč. Odilon Singbo
Poštovani slušatelji, hvaljen Isus i Marija, lijep pozdrav svima!
Nastavljamo radosni hod kroz božićno vrijeme. Nakon što nas je Ivan Krstitelj na poseban način pripremio za rođenje našeg Spasitelja liturgija ga još vraća kroz ove dane da utvrdimo gradivo naše vjere, odnosno da još jednom provjerimo jesmo li poslušali Ivanove upute ili smo doživjeli Advent kao neko obično vrijeme. Ivan se obraća farizejima priznajući ono što nije, ali ističući potrebu da pogledi budu usmjereni prema onome tko dolazi, prema Isusu. Dan nakon toga susreta Ivan će konkretno pokazati Isusa znakovitim riječima. Prije svega možemo pretpostaviti da je Ivanovo srce bilo prepuno radosti, ganuća i zahvale, jer su njegove oči vidjele onoga koga je cijelo vrijemo iščekivao narod. Pokušajmo se prisjetiti onih trenutaka kad iščekujemo važnoga gosta kojeg nismo dugo vidjeli, nekog prijatelja, rodbinu ili pak neki važan dar. Trenutak susreta je uvijek prepun emocija i neopisivih osjećaja. A kada se radi o Spasitelju možemo samo zamisliti stanje duše Ivana Krstitelja: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ Ovim je riječima Ivan sve rekao i o Isusovom spasenjskom poslanju ali i o načinu na koji će on ostvariti to poslanje – kao jaganjac koji daje svoj život za sve. Nevin, a opet nosi teret naših grijeha za naše spasenje i na taj način uvodi u svjetlo. Zauzeo je naše mjesto da nas spasi. I ovdje se Ivan opisuje s obzirom na Isusa: Ivan je samo onaj koji priprema put kroz krštenje vodom da bi došao pravi Spasitelj. Jednostavno možemo ustanoviti kako je Ivan bio zadovoljan samim time što je izvršio svoje poslanje. Bez isticanja sebe i svojih zasluga. Dopuštajući narodu da ima svoj odnos s Isusom. Ako to primjenjujemo na sebe, vrlo lako možemo priznati da nerijetko stojimo nasuprot ovom Ivanovom stavu poniznosti. Naime, nije li priznanje ono za čim ponekad čeznemo? Ne odgovaraju li nam oni trenuci kada na sve strane čujemo kako smo zaslužni za ovo ili za ono? A kakvo je naše raspoloženje kada vidimo da su ljudi zaboravili na dobra djela koja smo nekoć učinili, ali sada idu svojim putovima, žive svoj život kao da su nestala ta djela? Ivan je vršio svoje poslanje i sada se može maknuti da Jaganjac vodi narod k Ocu. No, ostavio nam je temeljnu poruku: ljudsko pamćenje je kratko, i tko grčevito očekuje zasluge za svoja djela od ljudi, kad-tad završi nezadovoljstvom. No, ukoliko činimo svako djelo s pogledom usmjerenim prema onome tko nam daje snage, onda ljudski obzir nije izvor našeg djelovanja ni zadovoljstva, nego sam Bog
