Iz svetog evanđelja po Luki
Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.
Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa: »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.
Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji god su čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu ruka Gospodnja bijaše s njime.
Razmatranje
Elizabeta se kao stara trudnica krila prvih pet mjeseci svoje trudnoće. Možda bi bilo bolje reći ne da se krila nego da se isključivo predala i posvetila Bogu u svoj poniznosti i skromnosti da mu neprestano zahvaljuje na čudu koje je učinio. U šestom mjesecu trudnoće dolazi joj Marija – mlada trudna djevojka. Tako pod istim krovom žive i Bogu zahvaljuju dvije trudnice, jedna starica i jedna mlada djevojka. Starica pod svojim srcem nosi onoga s kime završava Stari zavjet, a mlada djevojka ispod svoga srca nosi Mlado Sunce s visine koje će obasjati svakog čovjeka. Obje su prvo začele srcem, a tek onda tijelom.
Zatim je došlo vrijeme da Elizabeta rodi. Staricu čeka porod, ali Elizabeta nije zabrinuta, ne boji se. Starost ju ne zabrinjava jer je pouzdanje stavila u Boga, Oca na nebesima i Sina njegova koji se već nalazi pod njezinim krovom, pod velom Marijina tijela. Snaga te stare žene i njezine vjere tako se lijepo očituje u današnjem evanđelju: tek je rodila, okupila se cijela rodbina i prijatelji, vlada strka i svi navaljuju da sin dobije ime po njegovu ocu Zahariji. Elizabeta se ne da smesti, preuzela je ulogu glave obitelji i bori se za ime koje je određeno od Boga, ne od čovjeka, bori se za to da se vrši volja Božja, a ne volja njezina ili muževljeva. Muževljeva vjera s druge strane, odnosno njezin nedostatak priuštio je Zahariji vrijeme adventa: vrijeme tišine, nijemosti, iščekivanja ispunjenja Božjeg obećanja. Dobio je na poklon vrijeme da promisli i uvidi u kakvom je stanju njegovo srce, kakva je njegova vjera. Zaharija je ponizno prihvatio poklon Božji. Možda poklon nije bio u najljepšem celofanu, ali bio je neprocjenjiv. Sva ljepota tog poklona otkrila se kad je obrezanjem Bogu simbolički predao svog sina. Nijemak je počeo klicati i vikati od zanosa i miline blagoslivljajući Boga. Još kao nijemak potvrdio je novo ime svoga sina. Kad mu se vratio glas nije ga opovrgnuo. Novog imena njihova sina nema nigdje u njihovu rodoslovlju. U cijeloj obitelji nema nikoga tko bi se tako zvao. Prema onoj staroj poslovici „Ime je znak“ i ovdje se iz imena njihova sina očituje nešto bitno: Ivan nije njihov projekt, nije plod njihove plodnosti, nije plod njihovih zasluga iako su oboje pred Bogom bili pravedni. Ivan je čisti Božji projekt. Ivanova referentna točka nije ni u kome iz njegove prošlosti i obiteljskog stabla. Njegova jedina referentna točka je onaj koji je do neki dan živio pod njegovim krovom u krilu Djevice Marije. Ivanovo cijelo porijeklo i poslanje usmjereno je onoga koji tek ima doći i objaviti se svijetu. Onaj po kojemu će se cijeli svijet spasiti. Ivan je čudesni Božji zahvat. Čisti Božji dar. Glas i prorok onoga kojega će on sam krstiti, a nebeski Otac s neba potvrditi. Bog sebi podiže novog čovjeka iz potpuno ostarjelog bračnog para. I ovdje se vidi da je Ivan upućen isključivo na Isusa, tako mali, a već postoji i diše samo za Boga: kao što je Bog podigao izdanak iz panja Jišajeva, odnosno iz mrtvog drveta Davidove loze, tako iz potpuno ostarjela i obamrla bračnog para podiže svog proroka i glasnika. I tako od samih početaka Isus i Ivan su kao jedno. Ivana ne bi ni bilo bez Isusa, ali ni Isus nije htio bez Ivana. Isus je mogao bez Ivana, ali nije htio. Isus može i bez tebe i mene, ali ne želi. Kako je lijepo kad te Bog želi. Kad hoće baš tebe, imenom i prezimenom. Hoće da mu budeš partner u misiji spašavanja ovog svijeta. Hoće da mu budeš brat, da budeš sin njegova oca i da baštiniš sve kraljevske privilegije pridržane samo djeci Vječnoga Kralja. Isus se nije osjećao ugroženim od Ivana, Marija se nije osjećala ugroženom od Elizabete, tako se ni mi ne smijemo osjećati ugroženim od naše braće i sestara, nego im služiti i činiti ih većima u našem prisustvu jer smo djeca istog Boga, radnici na istoj njivi, suborci u istom boju, partneri u istoj misiji. Dopustimo Bogu da i od naših života učini svoj projekt.
Mato Zirdum, đakon Zagrebačke nadbiskupije
