Iz svetog evanđelja po Luki

U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta. Oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama  Gospodnjim. No nisu imali djeteta jer Elizabeta bijaše nerotkinja, a oboje već poodmakle dobi.

Dok je Zaharija jednom po redu svoga razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom, ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kad. Za vrijeme kađenice sve je ono mnoštvo naroda vani molilo.

A njemu se ukaza anđeo Gospodnji. Stajao je s desne strane kadionoga žrtvenika. Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade. No anđeo mu reče: »Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.«

Nato Zaharija reče anđelu: »Po čemu ću ja to razaznati. Ta star sam i žena mi poodmakle dobi.« Anđeo mu odgovori: »Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu poruku. I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemit ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude.«

Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u Svetištu. Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u Svetištu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem.

Kad se navršiše dani njegove službe, otiđe kući. Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, njegova žena. Krila se pet mjeseci govoreći: »Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.«

Razmatranje:

Elizabeta i Zaharija: bračni par poodmakle dobi koji nikako nije mogao dobiti dijete. Iako su bili pravedni pred Bogom i držali sve njegove zapovijedi, nisu mogli imati dijete. Bog im nije dao dijete, ali nisu mu se iznevjerili, i dalje su mu ostali vjerni i vršili njegove zapovijedi. Poticali su jedno drugo na kreposno življenje i bili jedno drugome potpora. Jednog dana Zahariju je zapalo ždrijebom da pođe u Jeruzalem vršiti svećeničku službu pred svetinjom nad svetinjama u jeruzalemskom Hramu. Elizabeta je ostala doma, a Zaharija se tako našao daleko od žara njezine vjere. U Hramu se Zaharija našao pred anđelom Gabrijelom te se preplašio. Ovaj strah bio je potpuno normalan budući da anđeli i arkanđeli neprestano stoje pred Slavom Božjom te je odražavaju na zemlji. Kad se čovjek nađe pred tim odrazom Božje slave može samo osjetiti svoju neznatnost i drhtanje pred tolikom veličajnošću. Ovdje svjedočimo prvoj evangelizaciji u Lukinom evanđelju. Gabrijel kaže Zahariji da ga je došao evangelizirati: prenio mu je radosnu vijest, rekao mu je nešto fascinantno. Ali Zaharija se nije dao fascinirati. Iako je bio pravednik, ostao je imun na fasciniranje, ostao je imun na radost. Čovjek koji cijeli život čeka dijete dobiva obećanje da će dobiti sina i ostaje imun. Ostaje gluh. Svećenik Zaharija služio je liturgiju održavajući žar i miomiris na žrtveniku, a zaboravio je na glavni miomiris radosti. Zaboravio je na djetinju radost i povjerenje onaj kojemu je obećano dijete – najveće rođeno od žene. Umjesto da padne na koljena od radosti i miline, on traži garanciju, traži znak. Tražio je znak, a što je dobio? Usta koja se nisu znala nasmijati kad je trebalo, postat će nijema, usta koja nisu znala reći hvala kad je trebalo, bit će zavezana, jezik koji nije znao zapjevati slavu Bogu kad se Slava pojavila ostat će nepokretan dok se Slava ne pokaže svima i stara neplodna žena rodi prekrasno malo dijete – onoga koji je završetak starog i početak novog zavjeta. Nijemi Zaharija dobit će sina koji je Glas. Tek kad mu se rodi sin koji je Glas, dobit će natrag svoj glas. To je Ivanovo poslanje – da svima vrati glas: glas koji zna reći hvala, koji se zna smijati i radovati se Božjim poticajima, koji zna pjevati Slavu Bogu i pronositi je poput anđela svima oko sebe. Ivanovo poslanje ujedno je poslanje i svih nas, stoga ne bojmo se predati Božjoj fascinantnosti koja nas jedina čini radosnim glasovima što dopiru do kraja zemlje.

Mato Zirdum, đakon Zagrebačke nadbiskupije