,,Sačuvajte neograničeno pouzdanje u Boga.''
Čitamo li naslove odlomaka u Matejevu evanđelju, pronaći ćemo i jedan koji bi možda kao sam naslov bio zanimljiv današnjim osiguravateljskim društvima. Važna je u ovoj rečenici upotrijebljena riječ možda jer, kad nastavimo čitati, vidimo da Osigurano blago na koje nas upućuje naslov u Matejevoj 6. glavi i 19. retku nije ni blizu blagu ili onomu što posjedujemo a osiguravamo od nepogoda i drugih sličnih situacija. Razumljivo je osigurati materijalnu imovinu, ali i onu koju ne želimo staviti u središte našega razmišljanja. Evanđelist nam svojim riječima kazuje vrijednost blaga na nebu, poziva nas da ga zgrćemo. Blago našega srca, života dobrih djela, ako je pohranjeno na nebesima, osigurano je od moljca koji nagriza i materiju i srce prilijepljeno za zemaljsko.
Razmišljajući o riječima bl. Alojzija: ,,Sačuvajte neograničeno pouzdanje u Boga'' i riječi sačuvati, Matejev mi se tekst neprestano vraćao u misli. Poslušajmo zajedno, dragi slušatelji Radija Marija, što nam Hrvatski jezični portal donosi kao objašnjenje ove riječi:
1. zaštititi od propasti, kvarenja, zaborava,
2. spremiti za kasniju potrošnju ili korištenje
3. zadržati, održati [sačuvati prisutnost duha; sačuvati mir]
4. zadržati u vlasništvu [sačuvati za uspomenu].
Blaženik nas poziva da nešto sačuvamo. Što je to? Nešto nepropadljivo, nešto nama bitno i važno već u ovozemaljskome hodu i življenju svakodnevice, nešto što nam daruje odnos s Bogom, našim Stvoriteljem, nešto što, ako čuvamo, imamo blago. Mogli bismo tako nizati još mnogo opisa o blagu koje se zove pouzdanje. Pozvani smo sačuvati ono što imamo, što nam je darovano. Mnogi se možda pitaju kako steći pouzdanje, kako živjeti u pouzdanju, kako ga ne izgubiti u svemu što nas okružuje, što doživljavamo? Jednostavno. Vratimo se uvijek u trenutke opisane u Knjizi Postanka gdje čitamo kako je Bog rekao: ,,Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična... Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1, 26).
Bog nas je želio, stvorio na svoju sliku, stvoreni smo u odnosu s Bogom, svojim Stvoriteljem i prirodno nam je pouzdati se u Njega. Ako smo to zaboravili ili izgubili, obnovimo svoje pouzdanje. Ako smo toga svjesni, živimo u tom pouzdanju, umnažajmo pouzdanje neprestano se pouzdajući, neprestano se stavljajući u Božje ruke da nas On vodi, čuva, štiti, brani, ta: „U dlanove nas je svoje urezao“ (usp. Iz 49,16). Koja je to ljepota stvarnosti našega bića i našega života, možemo samo ostati zadivljeni brinući se jedino kako sačuvati to blago pouzdanja da ga osiguramo u neprolaznoj vječnosti.
Blaženikovo je pouzdanje bilo neograničeno: nije bilo nekada i negdje, već uvijek. Nije imalo granice dana i noći, duhovnih tama i suhoća, nije bilo u prostorima nadbiskupije a iščezavalo u zatvoru. Baš suprotno, neograničeno u ograničenom prostoru i vremenu, kretanju, susretima... To nutarnje blago odnosa sa Stvoriteljem činilo ga je neograničenim u odnosu i predanju, u pouzdanju i čuvanju pouzdanja u nebeskoga Oca. Da, čuvao je to blago koje moljac ne nagriza i sačuvao ga je za svu vječnost – za sebe, ali i za Crkvu, hrvatski narod, domovinu, svijet i nas koji danas s njim o tome razmišljamo i za takvo pouzdanje molimo Blaženikov zagovor.
