Svaki roditelj itekako dobro zna kako odgoj djeteta zahtjeva beskonačnu strpljivost. Cijena čovjekove nesputane slobode znači da sve odluke i poteze neizbježno prati rizik od, koliko neuspjeha, utoliko više neželjenih posljedica. Nema mlade majke koja drži svoje čedo u naručju, a da nije bolno svjesna da to maleno biće, nekim čudom proizašlo iz njezina tijela, u potpunosti ovisi o njoj. Iako je to na neki način "jaram sladak" i "breme lako" (usp. Mt 11,28-30), ipak odgovornost za život novorođenčeta nije time ništa manja. I nije kao da se s godinama situacija poboljšava. Kako dijete nauči samo hodati, jesti, oprati zube i ne gurati prste u utičnicu, pa se više ne mora toliko bdjeti nad njim kako mu se ne bi nešto dogodilo, tako raste moralna obaveza obrazovanja njegova uma, kao i odgoja savjesti, napose kroz vježbanje kreposti. Taj dio roditeljskih dužnosti na jedan je način čak i stresniji od stalne brige za malo dijete što iscrpljuje tijelo i troši volju ponad svake granice, ali su barem pogreške i promašaji očiti, često odmah i na uistinu spektakularne načine. No omaške u kreposnom odgoju djece uglavnom ostaju nezamijećene i nevidljive dok nije prekasno. U pravilu kad razočarani i emocionalno slomljeni roditelji zavape u nebesa: "Gdje li smo pogriješili?!" Ni tada roditelji nemaju pravo na predaju ni očajavanje. Ta ne mogu odustati od vlastitog djeteta. Uistinu, roditeljska ljubav na koju se oslanja krepost strpljenja nema ravna.
A tek kad se dijete otisne iz sigurnosti roditeljskog doma u svijet! Strpljenje s odraslom djecom traži vježbanje kreposti od samih roditelja: imati povjerenja u svoju djecu i prihvatiti koliko su sami roditelji ustvari bespomoćni, jer ne mogu zaštititi sina ili kći od neuspjeha i razočarenja, a najmanje od slomljenog srca. Cijena roditeljstva, kao uostalom i svega uistinu dragocjenoga u životu, jest da čovjek izlije neki bitan dio sebe sama u drugoga i otada više ne živi za se nego vazda u napetosti i brizi za tu voljenu osobu. Ipak, dok brak podrazumijeva recipročnu ljubav i njegovanje, roditelj nikada neće zaista od svoje djece dobiti natrag koliko im je dao od sebe, jer ta ljubav je namijenjena djeci njihove djece. Tiha je to i naizgled trpka patnja, živjeti neuzvraćenu ljubav roditelja, ali koja baš zato odgaja u kreposti strpljenja koje onda rađa i određenom mjerom mudrosti. Tako su uz roditelje za sazrijevanje djece i produbljivanje njihove ljudskosti - sposobnosti brige i njege za drugoga - također zaslužni baka i djed, ako nikako drugačije onda svojom tihom prisutnošću u kutku obiteljske kuće, sada i sami potrebni pomoći i smilovanja. Takva životna iskustva pripadaju svemu čovječanstvu i nadilaze granice nacija, nesporazume jezika i kultura, pa čak i jaz nebrojenih stoljeća. Toliki je njihov značaj da se i Sin Božji oplijenio svog veličanstva i slave ne bi li iskusio bezgraničnu ljubav i strpljenje majke po kojoj čovjek dotiče otajstvo Trojstva.
Iz tog kuta treba promatrati Marijino majčinsko strpljenje, ne samo kao naravnu krepost koja s pravom pripada svakome roditelju, već kao njezin put ka svetosti kojim je nadišla svaku moralnu izvrsnost i nepokolebljivost uzdanja u Gospodina što se mogu pronaći kod drugih svetaca, pa ju vjerni kroz vjekove prepoznaju kao najodličniju zagovornicu svih koji joj se obraćaju u molitvi kao vlastitoj majci. Evanđelja, napose sv. Luka Evanđelist, ovlaš se dotiču Marijina majčinskog strpljenja. No ne zato što nije od važnosti po Isusovo poslanje, upravo suprotno: kako uopće odgovarajuće izraziti koliko je Marija ključna po sve što je Isus činio, ali i tko On jest? Njegova osjetljivost na patnju bližnjih i bezrezervno davanje od sebe, na kraju i samoga sebe, preko svake razumne granice, pa i do smrti, jednako je plod Marijinog strpljivog odgoja, kao i milosnog utjecaja Boga Oca. Ovaj tekst je primjer toga koliko takvi pokušaji ostaju frustrirajuće nezadovoljavajući. Možda bi zato i bilo najbolje poput Luke sve ostaviti samo na jednoj tvrdnji kojom okončava izlaganje događaja oko Isusova začeća, rođenja i djetinjstva. Ta je opaska znakovita, budući da dolazi odmah nakon Isusova "bijega", ne bi li ga Marija i Josip pronašli tek nakon tri dana u Hramu. Marija se tada ne prepušta ni frustraciji ni ljutnji nego izražava tek veliku tugu. (usp. Lk 2,46-52) Iako nije razumjela zašto joj je Sin priskrbio sav taj strah da mu se nešto nije dogodilo, ipak je u srcu naslućivala da će ga jednog dana morati pustiti i prepustiti njegovoj veličanstvenoj svrsi, a njoj će ostati tek uspomene. Do tada pak neka ostane još malo s njom ili kako to Luka sažimlje: " I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. (...) A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi." (Lk 2,51a.52)
*Razmatranje možete poslušati u našem arhivu:
Tekst: fr. Mirko Vlk, OP, tekst čitao fr. Ivan Dominik Iličić, OP
Foto: Pixabay