Započevši javno naviještati Evanđelje, Isus je potkrepljivao sve što bi govorio 'silnim djelima', to jest ozdravljenjima tijela i iscjeljenjima duha, kako to nitko prije njega nije činio ili uopće mogao. Taj putujući propovjednik bez škole i ikakve titule, a time i časti kojim su se dičili pismoznanci iz Jeruzalema, činio bi nemoguće, uklanjajući neizlječive bolesti i tegobe duha spontano, bez ikakve geste ili rituala, kako mu je tko prilazio na ulici ili sinagogi. Time je zorno ispunjavao sva Pisma kako puk izraelski nije dotad poznavao, naime, očitujući Božje milosrđe u odgovoru na čovjekovu vjeru. Neizbježno, jer farizeji i pismoznanci nisu razlučivali između poštivanja religijskih propisa i posluha Božjoj volji, zanemarujući da predanost služenja Gospodinu podrazumijeva velikodušnost prema bližnjima. Iako je još davno prorok Hošea zapisao: "Ljubav mi je mila, a ne žrtve, poznavanje Boga, a ne paljenice" (Hoš 6,6), slijede razmirice oko obdržavanja posta i poštivanja subote. Sve skupa biva potajno potpireno zavišću uslijed Isusove rastuće popularnosti kod naroda. (usp. Mk 1,27-28; 2,10-12; 27-28.3,1-6) Naposljetku, Isus se čak našao i oklevetan da su njegova iscjeljenja čovjekova duha i tijela zapravo okultnog porijekla i vrlo vjerojatno zasluga Nečastivog. Uistinu podla kleveta, ne samo zato što nije bila istinita, nego i zato što se takve optužbe ne mogu obeskrijepiti ni dokazati suprotno. (usp. Mk 3,22-30)
Kako li se samo osjećala Blažena Djevica Marija kad je čula to neuhvatljivo, a opet sveprisutno šaptanje da njezin Sin "Duha nečistoga ima" (Mk 3,30b)? Kao da joj nije bilo dosta i previše što su čak do Nazareta doprle glasine o Isusu, pa su obitelj i rodbina odlučili otići u Kafarnaum i obuzdati ga, "jer se govorilo: »Izvan sebe je!«" (Mk 3,21b). Je li Marija pošla s njima da nekako održi mir između svoga Sina i ostatka obitelji te spriječi da teške riječi izrečene u afektu izazovu zavadu i raskol. Uistinu, tko je čovjek bez obitelji, odsječen od onih s kojima dijeli crte lica i sličnost karaktera, uspomene, rodnu grudu, grobove predaka i nadu u budućnost zajedno? Marija je dala čitavu sebe u to dijete, sada odraslog čovjeka, koji čini nevjerojatna čudesa i iznosi nauk, Evanđelje, za koje ni ne zna odakle mu niti ga razumije u potpunosti. I dok strahuje za njegovu budućnost, od nje se traži opet, kao onomad davno, povjerovati u nemoguće. Ako ona ne smogne snage - iako je svjedočila nesvakidašnjim okolnostima njegovog začeća i rođenja - povjerovati da je po njemu na djelu viša sila, hoće li se usuditi oni drugi koji ga još ne poznaju, takoreći, u srce i dušu. Ako ona ne stane uza nj, nasuprot svim protivštinama i pakostima, koje ga spopadaju, tko će uopće ostati?
Krepost poslušnosti volji Božjoj je uzdanje da Gospodin usprkos svemu providonosno vodi povijest ljudskog roda prema Kraljevstvu Božjem. Stoga treba imati povjerenja u njegovu spasenjsku nakanu i ne opirati se, a možda čak i surađivati kad Bog traži od čovjeka neka uz Krista preuzme su-odgovornost za bližnje svoje, za cio svijet, baš kao što je po Kristu sam Bog iskusio su-patnju s čovječanstvom. Mnogi vjernici, svjesni koliki je taj izazov kršćanskog poslanja, tješe se kako Gospodin ne bi dopustio da ih snađe više nego što mogu nositi. No Krist nije imao neku gornju granicu izdržljivosti ponad koje nije bio voljan ni spreman prihvatiti grijehe svijeta, već je na sebe preuzeo, bez iznimke, svu našu krivnju i traumu. Njegova otkupiteljska žrtva na križu nije neka polumjera nego je potpuna i sveobuhvatna. Nitko tko nasljeduje njegov primjer ne može očekivati išta manje, bilo iz straha, bilo iz skanjivanja. Tu cijenu svetosti, bolje rečeno, kristolikosti, prihvatila je prva Blažena Djevica Marija onog dana na ulici u Kafarnaumu, ispred Petrove kuće, gdje je umjesto rasprave između svoga Sina i ostatka obitelji te nekog kompromisa glede njegovog javnog djelovanja, da možda dođe doma dok se ne smire glasine i klevete, čula onaj presudni odgovor: »Tko je majka moja i braća moja?« (...) »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.« (Mk 3,33b.34b-35) Njezina poslušnost Božjoj volji odvela ju je u konačnici podno križa gdje ju je poškropila presveta Krv Sina Božjega prolivena za otkupljenje svijeta.
*Razmatranje možete poslušati u našem arhivu:
Tekst: fr. Mirko Vlk, OP, tekst čiato fr. Ivan Dominik Iličić, OP
Foto: Philippe de Champaigne, Wikimedia Commons
