Razmatranje Marijinih kreposti: Marijina poniznost

Lorenzo Monaco Madonna of Humility WGA13609

Ugledajmo se u poniznosti osobito na Djevicu Mariju koja radije prvo bira biti naša nebeska Majka, a tek onda Kraljica. Nije li to predivno i čudesno djelo Božje milosti, Božje ljubavi koja nam pruža savršen primjer nade u našim srcima koju trebamo nasljedovati i živjeti.

Naša Nebeska Majka nas toliko jasno u svim situacijama usmjerava na Krista, Djevica Marija kao Majka poniznosti i prepuna milosti, u svemu je tražila Boga i Njegovu volju, neka nas njen zagovor učini poniznijima u nasljedovanju Krista.

,,Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca." Stoga se u svemu ugledajmo na Krista, učimo se iz njegove poniznosti koja nam govori:

,,Ako tko želi biti prvi neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!"

To nije logika ovoga svijeta već Neba prema kojem idemo na ovom hodočašću što se život zove. Upravo je naš ego najveća zapreka Bogu da djeluje u našem životu, zato je toliko bitna poniznost koja drži vrata našeg srca širom otvorena Bogu. Poniznost je poput mosta između našeg srca i Gospodina jer sa poniznošću slavimo Boga i prihvaćamo ga za svoga Gospodara i svoga Stvoritelja. Stoga se borimo protiv oholosti i egoizma koji veliča čovjeka pripisujući sebi zasluge, zanemarujući Boga i odbijajući njegovu pomoć misleći da sve može sam. Ponizan čovjek je svjestan svoje slabosti, svoje neznatnosti, svoje nesposobnosti da nešto ostvari bez Boga i Njegove pomoći.

Isus nam jasno poručuje u svojoj riječi da bez njega ne možemo učiniti ništa.

Pogledajmo Mariju koja nakon što je Elizabeta hvali i blagoslivlja, ona odgovara s riječima:,,Veliča duša moja Gospodina i klikče duh moj u Bogu mome Spasitelju što pogleda na neznatnost službenice svoje."

Posvijestimo si savršenstvo Božje poniznosti koji nam se daruje u obliku kruha i vina, u otajstvu svete mise. Kad se Gospodin tijekom povijesti objavljivao i pokazivao svecima, zar je došao u svoj svojoj slavi i moći, okružen sa svom nebeskom vojskom anđela ili poput malenog dijeteta koje bi im došlo u krilo.

Iz poniznosti proizlazi i naša zahvalnost prema Bogu spoznavajući da sve dobro što imamo zbog Boga imamo i da sve dobro što nam dolazi, od Boga nam dolazi. Biti ponizan znači biti slobodan, biti ponizan znači biti poslušan i kao takav biti otvoren Božjem djelovanju.

Biti ponizan znači tražiti Božju slavu umjesto ljudske, spoznati da naša prava vrijednost nije sadržana u očima ljudi već Boga, možemo biti toliko neznantni i nezapaženi pred ljudima, a s druge strane toliko vrijedni pred Bogom.

U svemu onome što sanjamo i radimo prije svega i iznad svega neka bude najbitniji Bog i Njegova slava, da sebe izgubimo i u Bogu se pronađemo pritom čineći: ,,Sve na veću Božju slavu." kako kaže sv. Ignacije Lojolski.

Poniznost je tako bitna, tako nužna da bi postali slobodni i od samih sebe i od očekivanja drugih, a opet znajući da smo tako potrebni, tako ovisni o Božjoj ljubavi i milosti. Stoga je bitno da ne preuzimamo zasluge za ono dobro što činimo već sve zahvale uputimo Gospodinu zbog kojeg to dobro stvarno i činimo. Neka nam poniznost uvijek bude u srcu da možemo puni strpljenja nositi svoj križ, ljubiti ga i još više od toga, zahvaljivati Gospodinu na križu.

,,Ljubav bez križa nećete naći, križ bez ljubavi nećete podići" Kaže nam sveti Ivan Pavao II.

Zato ne mrljajmo nikada već u poniznosti i ljubavi zagrlimo svoj križ da bi se posvetili, sami sebi umrli i u Kristu uskrsnuli.

Primjeri svetaca nam u tome mogu pomoći, blaženi Carlo Acutis koji je činio toliko dobrih djela milosrđa, ljubavi i odricanja dajući sve svima, izjavio je: ,,Ne ja nego Bog."

Put poniznosti je neizostavan na putu svetosti jer to je cijeloživotna borba protiv samoga sebe, svoje oholosti, svoje taštine, pa čak i protiv svoje volje kako bismo u potpunosti mogli slijediti Krista raspetoga i uskrsloga.

Mi jesmo u svijetu ali nismo niti ćemo ikada biti od svijeta, već od Boga, da mu služimo u malenima i da ga svjedočimo pred vladarima.