Dr. Čedomil Čekada (1896.-1981.) bio je vrstan teolog, publicist i propovjednik. Neke od njegovih propovijedi sabrane su i objavljene u tri sveska pod naslovom Gospodin govori (I. – 1969; II. – 1972.; III. – 1974., Đakovo). Ovdje donosimo jednu njegovu propovijed, održanu u nedjelju 28. srpnja 1963. u sarajevskoj stolnoj crkvi, objavljenu u III. svesku, str. 50-53. te na portalu katoličkih teologa Vjera i djela:
Dragi vjernici!
Već smo više puta isticali, u ovim razmatranjima iz Isusova života, u ovim propovijedima o velikim riječima mudrosti i spasenja, što su izašle iz Gospodinovih usta, da Isus ni u čemu nije volio pretjeravati. Nije Isus ni rigorista ni fanatik. On je, kao i njegov nebeski Otac, bio pun razumijevanja za ljudske potrebe i pun sućuti za ljudske bijede i boli. Nije nikada od ljudi previše tražio. Bio je s njima blag, strpljiv i obziran. Puštao ih je, i da se povesele, i da se zabave i pošale, i da se odmore. I on se je sam s njima veselio, i zabavljao, i odmarao. Poznavao je on dobro ljudsku narav i zakone ljudske duše. Nije čovjek duh ni anđeo, pa ne može ni živjeti kao anđeo. Ima i tijelo. Mora da i jede, mora da i spava, mora da se i osvježi i rastrese. Bog ga je stvorio takvim.
Već smo ga gledali, Isusa, toliko puta, kako sjedi za stolom, pa i onim svatovskim. Gledali smo ga, i kako počiva na izvoru u Sihemu i gasi, utažuje žeđ vodom iz zdenca. Gledali smo ga, i kako kupi oko sebe dječicu, pa ih miluje i draga. Gledali smo ga, i kako ga dvore i goste. I carinici, i pobožne žene, i farizeji, i njegovi skromni gostoprimci u Petrovoj kući, i bogataši u Betaniji i u Jeruzalemu. U velikoj dvorani, bogato urešenoj i prostrtoj, slavio je on svoju posljednju večeru. »Kažite domaćinu:«, — govori on kod sv. Luke, — »Učitelj ti veli: Gdje je gostinjska soba, u kojoj ću blagovati pashu s učenicima svojim? I on će vam pokazati veliku sobu, prostrtu; ondje ugotovite!« (Luk. 22, 10. — 12.).
I odmarao se je Isus. I učenike je sa sobom vodio, da se odmore. Više im puta naređuje, da se, lađicom, izvezu na jezero.
Više su puta s njim na osami, u »pustinji« (Mat. 14, 13. 15.; 15, 33.; Mark. 6, 35; 8, 4.), — a nije to bila pustinja, nego stepa, puna, u proljeće, zelene trave (Iv. 6, 10.), pod brežuljcima uz jezero. I na gore ih vodi, i u šume. Na Tabor; na goru blaženstva. Povlači se s njima iz gradova van u okolinu, na livade i brežuljke. Pokazuje im tu na žarke boje ljiljana u cvatu i na umiljate ptičice po grmovima i drveću (Mat. 6, 26. 28.; 10, 29.; Luk. 12, 24. 27.). Najdraže bi mu bilo, kad bi boravio u Jeruzalemu, otići u Maslinski vrt, pa ondje moliti pod krošnjama stoljetnih maslina, što su iznad njega tajanstveno šuštale; usred cvijeća, što je oko njega opojno mirisalo. Opet to izrijekom stoji u Evanđelju. Sv. Luka kaže: »I izišavši otide, po običaju, na Goru maslinsku« (Luk. 22, 39.). A kod sv. Ivana čitamo: »Rekavši ovo iziđe s učenicima svojim preko potoka Cedrona, gdje bijaše vrt, u koji uđe on i učenici njegovi. A znao je i Juda, izdajnik njegov, ono mjesto, jer se je Isus često ondje okupljao s učenicima svojim« (Iv. 18, 1. 2.).
Dakako, Isusu je najbolji i najdraži odmor bila molitva. Njemu je najljepše bilo u naručju njegova nebeskoga Oca: onda, kad bi s njim intimno, sinovski, razgovarao i povjeravao mu svoje osnove i boli.
Isus se, skoro uvijek, kad se u Evanđelju odmara ili povlači u osamu, moli. Ali, — moli se u slobodnoj Božjoj prirodi, u tišini, u hladovini, na mjesečini, na modroj morskoj pučini, pod zvijezdama, na povjetarcu, u cvijeću, među pticama, što cvrkuću i pjevaju. On Boga vidi i osjeća u toj ljepoti, miru i milovanju prirode. A vidi ga i u svakom nevinom oku, i na svakom lijepom, milom, licu, i u svakom dobrom srcu.
Samo, braćo, apostoli nijesu bili, baš kao što nijesmo ni mi, toliko s Bogom sjedinjeni, ni toliko u Boga zagledani i zaljubljeni, da su se mogli u molitvi odmarati. Zato Isus to od njih ni ne traži. Njih on pušta, neka slobodno spavaju, dok se on moli (Mat. 26, 45.). Njih on pušta, da sjede, i da se razgovaraju, i da veslaju, i da ribare, i da polegnu po travi. Uvijek, kad bi se previše izradili, i kad im je bio potreban odmor. Jedamput im on to i izrijekom, otvoreno, kaže: kod sv. Marka, u 6. poglavlju, prije nego što će, prvi put, čudesno umnožiti kruhove. »Otiđite«, veli im, »nekamo u osamu i počinite malo!« (Mark. 6, 31.). Odmorite se! Bili su sustali. »Jer mnogo ih bijaše«, dodaje sv. Marko, »koji dolažahu i odlažahu, pa nijesu imali kada ni jesti« (Mark. 6, 31.).
Braćo i sestre, ni nama Isus ne brani, da se odmorimo. Ne brani nam, ni da odemo na dopust, na odmor, na ferije, na ljetovanje, na izlet, na turu.
Istina, danas se s tim pomalo i pregoni. Bude tu pomalo i snobizma, i afektacije. Svatko hoće da ide na ljetovanje i na more: i komu treba, i komu ne treba. Hoće svatko da bude gospodin i da pokaže, da i on nije mačji kašalj. Prije nije bilo tako. Nekada ljudi ne bi išli na odmor čitav svoj vijek, ne bi se do smrti ni pomakli iz svoga sela, a opet su bih i zdravi, i čili, i veseli, i zadovoljni.
Ali, — moramo biti objektivni, — drukčije se je onda i živjelo. Nijesu se ljudi prerađivali; život nije bio tako zamoran, nemiran, nervozan, napet, istrgan, zatvoren, bučan, ograničen i skučen na gradski asfalt, daleko od prirode, sav u magli, dimu i prašini, kao danas. Seljak bi se svu zimu odmarao. A ljeti bi, i za najtežih poljskih radova, bio barem po vas dan vani, udisao čist zrak, pekao se i znojio na suncu, hodao po travi i kroz šumu, mirisao koševinu, odmarao se, kad je htio, i, iza užine, ispavao pod voćkom, na livadi. Svatko je imao mir u svojoj kući i u svome dvorištu i vrtu; nijesu ljudi bili nakljukani, po nekoliko obitelji, u jedan stan i jednu kuću, kao danas. Bilo je više komocije.
Danas je ljudima, — onima gradskim osobito, — odmor potrebniji. Potrebna im je i šetnja, i izlet, i kupanje, i promjena zraka i okoline.
Pa, dobro. Nitko im, — tim našim modernim ljudima, — ni ne osporava prava na odmor. Krist najmanje. Vjera najmanje. I za njih vrijedi riječ iz Evanđelja: Otiđite, pa otpočinite, pa se odmorite!
Samo, braćo, to treba da bude ljudski i kršćanski odmor; ne poganski.
Ne smijemo ni pod odmorom, ni u danima ljetovanja, zaboraviti na Boga: od Boga, i od mise, i od molitve, i od kršćanskih dužnosti nema ferija. Prava je sramota, kada ni katolici, dok su na moru ili na ljetovanju, ne idu k misi, ne ispovijedaju se, ne poste petkom, ne mole se uz jelo, stide se i prekrstiti, kad ustaju ili kad liježu u postelju. Svejedno, rade li to od lijenosti ili od straha pred ljudima. Grijeh im je to; smrtni grijeh. Sablazan je to svima tamo u Dalmaciji ili Slavoniji. Kapitulacija je to pred modernim poganstvom. I ona crkva u Slavoniji naša je crkva. I onaj svećenik u Dalmaciji naš je svećenik! Slaba je to reklama za naš katolicizam. Nije Isus badava govorio: »Tko se mene odrekne pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred Ocem svojim nebeskim!« (Mat. 10, 33.)!
Ne smijemo ni pod odmorom, ni na ljetovanju, učiniti ništa, što bi diralo u kršćanski moral. Preča je duša od tijela; preče je poštenje od komocije i uživanja. I na plaži, i na moru, vrijedi 6. Božja zapovijed. »Ne griješi bludno!« »Da nijesi učinio preljube!« Ne smijemo po plažama trovati svoje djece golotinjom i bestidnošću pokvarenjaka; stranih ili domaćih, svejedno. Ne smijemo svoje ženske ni bračne časti nositi na pazar. Ne smijemo se izvrgavati bližnjoj grješnoj prigodi. Ne smijemo nikoga navoditi na grijeh. Ne smijemo nikoga sablažnjavati. Ne smijemo nikome nuditi svoga tijela u kojekakvim bikini-kostimima. Moramo birati društvo. Ne smije nam biti mjerodavno, što drugi rade. Naš moral i na moru mora biti moral Evanđelja. Bolje ti je sto puta ostati i bez plaže, i bez sunčanja, i bez mora, nego uvrijediti Boga i izgubiti dušu. »Šta koristi čovjeku, ako sav svijet dobije, a dušu svoju izgubi!«, rekao je Krist (Mat. 16, 26.; Mark. 8, 36.; Luk. 9, 25.).
Ne smijemo odmor i zabavu nikada pretpostaviti dužnosti. Jadni su to kršćanski roditelji, koji ostavljaju djecu, golu i bosu, na ulici, a oni odlaze na rivijeru, da se provode. Zločinac je, i pred Bogom i pred ljudima, tko krade, pronevjeruje, prodaje poštenje, samo da može otići na more.
Nije glavno, da odeš na more. Glavno je, da si dobar: da imaš čistu savjest. Može se u nebo i bez mora.
A može se na odmor i na selo, i u šumu, i k rodbini. Ne smijemo nikada odmor iskrenuti u pustopašnost i ludovanje. Nije odmor alkohol, ni prejedanje, ni obijest, ni ples, ni raskalašenost, ni rastrošenost, ni luksus. Kršćanin se kao i Isus, treba da na odmoru veseli prirodi, suncu, cvijeću, ljepoti pejsaža i krajolika; on na odmoru treba da traži mir, tišinu i zdravlje, a ne provod i tašto razmetanje.
Braćo i sestre! Pomislite i na to ovih dana, kad se spremate na ljetovanje i na godišnji odmor! Isus je i tu uzor. I uzor i mjera. On, koji je rekao: »Otiđite nekamo u osamu i otpočinite malo!« Amen.
Tekst: Dr. Čedomil Čekada
Izvor: Vjera i djela
Foto: Pixabay
