4. DAN

S TIGROM U KOŠTAC

Došao je iz Ranigora, iz Sunderbanske džungle. Zove se Khanto Neye. Čitav svoj život proveo je u šumama. Nema ničega, siromah je ali je dobra srca i on i njegova djeca. Doselio se u Bošonti pred nekoliko mjeseci, jer mu je po noći tigar provalio u kolibicu i tako sve prestrašio, da su odlučili pobjeći s toga mjesta.

On sam po sebi nije bojažljiv. Mnogo je puta gledao tigrovima u oči. Sa sjekirom u ruci i s medaljicom blažene Gospe oko vrata išao je i u najudaljenije džungle ne misleći na pogibelji koje ga tamo čekaju.

Naravno da mu je život pun najzanimljivijih događaja. Ja sam ga dozvao k sebi i zamolio ga da i meni priča, kako bih mogao nešto napisati dobročiniteljima u domovini. Kad je čuo da će njegovo ime ići »daleko preko vode«, ozbiljno se namjestio i zasukao okorjele brkove Vidio sam odmah da će u pričanju biti »bojadisanja«, pa čak i malo istine. No vi sada sudite sami koliko je pretjerivanja u njegovim junačkim podvizima u Sunderbanskoj džungli.

Napokon poče Khanto pjesnički pričati:

»Tanki se sumrak već hvatao za palmama i drugim stablima, koja su stršila nad vodom kao kakve uklete vile. Morao sam ići po drva, jer u kući nije bilo ničega, a djeca su molila riže, no ja riže nisam imao. Uzeo sam sjekiru i uputio sam se južnim smjerom u duboku šumu. Iz daljine je već dopiralo tuljenje divljih zvijeri, ali urlika tigra nije bilo, pa se nisam toliko bojao. Svejedno sam stalno gledao oko sebe, i na svaki šušanj bila je sjekira spremna u ruci. Kod su se urlici počeli bližiti, stao sam i ja tuliti, da preplašim zvijeri.«

»Khanto, a kako si tulio?« pitam ja njega.

»Evo, upravo ovako, predobri oče!« I Khanto raširi ruke, podiže nos i namršti obrve, kao da želi tresti Olimpom. I onda zaurlika da se sva soba tresla. Dječica iz škole doletješe, da vide o čemu se radi, jer su mislila da je netko mene napao. Smijao sam se od srca. Vidio sam da je to krasna prilika za jednu fotografiju. Šaljem je i vama, da znate kako se trebate napraviti, kad susretnete kojega tigra...

Nakon toga Khanto je nastavio pričati: »Mnogi su šakali dolijetali prema meni, no čim bih ja zavikao, svi bi se razbježali. A noć je postajala sve tamnija. Za pola sata došao sam na određeno mjesto i počeo sjeći drva.

Džunglom je odjekivalo, a s mene curio znoj, kao da sam se kupao. Bilo je silno sparno. Komarci su zujali oko mene i bockali su na sve strane, no na njih se nisam mnogo obazirao. Moja je koža tvrda, sunce je po njoj palilo, a kiša je svake godine šest mjeseci pere i ispira. Srušio sam nekoliko malih grmova i podigoh sjekiru prema jednom većem stablu, kad iza njega nešto zareži. Kao kakav veliki pas. Pomakoh se malo natrag i zaklonih se iza stabla, kad zvijer pođe za mnom i stalno reži, kao da me želi ustrašiti. Ja snažno zarikah, kao što riče bivol, dok po poljima ore rižine livade.

Urliknuh i zavrisnuh, da mi je skoro srce izašlo na jezik. Ali i zvijer zatuli, da su se stabla džungle tresla kao usred kakva vihora. Čuo sam škripu zubi i pred sobom ugledah tigra. U tami su mu se oči krijesile, usta je rastvorio, da bi mlado tele mogao u nj staviti. Prije no što bi rukom o ruku, sjekira zasvijetli u crnoj noći i poleti prema tigrovoj glavi. Odjeknu, kao da je zahvatila šuplje deblo. Raširih ruke, zaurlah i pojurih prema tigru; no taj me se toliko prestrašio, da je odmaglio, kao da je posudio jelenje noge...«

Khanto je međutim bio ustao i silnim zamasima mog kišobrana pokazivao kako treba navaljivati na tigra. Sve sam očekivao neće li po mojoj glavi, da vidi zvuči li i ona »kao šuplje deblo« ...

Izmoren tom gimnastikom, Khanto je sjeo i zabugario jednu pjesmu. Tugaljiv napjev, glas hrapav, no riječi pune nježnosti i ljubavi. Pjevao je svojoj pokojnoj majci, koju je tek iz djetinjstva poznavao, no koju je svejedno svim žarom svog priprostog srca ljubio.

Okrijepljen pjesmom, nastavio je o svojim junačkim djelima. I o ovoj navali, i o onom susretu i okršaju. No vrhunac je bio u zadnjoj pustolovini, u kojoj malo da ne nastrada glavom i on i njegova obitelj.

Nastavlja se…

MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića

Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.

©Autor devetnice: Zaklada Otac Ante Gabrić (© ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora