Na Veliku subotu u 18:30 h i u nedjelju u 9:00 h u našem je programu Riječ Gospodnja – homilija apostolskog nuncija mons. Giorgia Lingue.

Čitanja: Dj 10, 34. 37-43; Ps 117; Kol 3, 1-4; Iv 20,1-9

Poštovani slušatelji Radio Marije,

U one dane Petar prozbori i reče: “Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan.”
I ukratko sažima ono što se dogodilo. Nije potrebno ništa više dodati: svi su već svjesni, svi su čuli za to: Vi znate što se događalo…

Nakon ovoga kratkog sažetka, objašnjava koja je uloga apostola i četiri puta ponavlja jedan pojam: biti svjedoci, svjedočiti, svjedoče.
Prvi put: Mi smo svjedoci svega što on učini…
Drugi put: dade mu da se očituje - ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima.
Treći put: On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih!
Četvrti put: Za nj svjedoče svi proroci…
Čini se da želi istaknuti ono bitno: razliku između znanja i svjedočenja. Svi znaju (vi znate što se događalo...), ali nisu svi svjedoci (mi smo svjedoci... svjedoci od Boga predodređeni...).

Da bi ono što svi znaju bilo vjerodostojno, nije dovoljno slušati o tome, čuti vijest na tržnici ili kod frizera. Potrebni su svjedoci, osobe koje su vidjele, dotaknule, slušale... i koje su sposobne vjerodostojno naviještati.
Kršćanstvo se ne temelji na lijepoj priči o nevinom čovjeku koji je, jadnik, nepravedno bio ubijen na križu i potom je uskrsnuo.
Ovaj događaj nije mitološka priča, poput stvaranja Adama i Eve u raju zemaljskom: dobro znamo da priča o njima nije povijesna, iako je važna zbog poruke koju sadrži, odnosno da je Bog stvorio muškarca i ženu.

Priča o Isusovom zemaljskom životu nije mit, niti legenda koja se prenosi a da se pritom ne zna što se uistinu dogodilo, pa njezin dramatičan i potom sretan kraj nije poput romana sa sretnim završetkom, izmišljenim s namjerom da ohrabri očajne, one koji nemaju ništa na ovoj zemlji ili su bili nepravedno optuženi kako bi se utješili jer će imati drugi život, ljepši, pravedniji, bez boli.
No Isusov život, uključujući i njegovo uskrsnuće, stvarna je činjenica i upravo su stoga potrebni svjedoci kako bi bilo vjerodostojno.
Jeste li čuli u Evanđelju koje je naviješteno: Ivan dotrči do groba, nalazi ga praznog, zatim ulazi i kako zaključuje? I vidje i povjerova.
Vjeruje jer je vidio. Može pisati, kao svjedok od Boga predodređen, jer je bio tamo!
Ali što je vidio da je povjerovao? Nije vidio uskrsloga Gospodina (ne još, Njega će vidjeti kasnije). Vidio je znakove. Znakove koji su toliko očiti da su nedvojbeni. Dovoljni da ne ostavljaju mjesto sumnji. To nisu samo tragovi, to su dokazi.
Priču koju smo čuli u Evanđelju Ivan opisuje posebno pazeći na detalje: On i Petar trče zajedno, Ivan je brži, stiže prvi, sagne se (tko je bio na Svetom grobu zna kako su vrata niska), opazi povoje gdje leže, ali ne uđe.
Stiže i Petar, uđe i što vidi? Ugleda povoje gdje leže i ubrus - koji bijaše na glavi Isusovoj - ali nije bio uz povoje, nego napose savijen na jednome mjestu.
Dopustite mi da napravim malu digresiju: nemojmo zaboraviti da Petar ulazi prvi. Petrovo prvenstvo je i danas vrlo važno, i danas i u pogledu njegova nasljednika, ali obojica se saginju: samo onaj koji se snizi, taj može ući u otajstvo, samo onaj koji postane malen ulazi u kraljevstvo nebesko.
Tada ulazi i Ivan i napokon vidje i povjerova. Vjeruje tek nakon što je ušao. Odnosno vjeruje kada vidi ne samo povoje gdje leže jer ih je već vidio izvana čim se sagnuo, sada vidi i ubrus koji nije bio uz povoje nego savijen na jednome mjestu.
Čini se da je to znak, temeljni trag: ako su povoji presavijeni, Isusa nisu mogli odnijeti lopovi. Jeste li ikada čuli za lopova koji posloži stvari prije nego što pobjegne?

Ivan je odmah, u tom istom trenutku, shvatio što je Isus želio reći kada je njima, odnosno Petru, Jakovu i Ivanu, nakon preobraženja na gori Taboru, navijestio da će uskrsnuti od mrtvih. Prije nisu shvaćali na što je Isus mislio ili što znače oni odlomci Svetog pisma koji govore o uskrsnuću.
Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba ustati od mrtvih. U različitim odlomcima Svetoga pisma zapravo se govori o „Trećem danu“ kao o danu spasenja. Na primjer: žrtvovanje Izaka koji je „pošteđen“ nakon tri dana teške kušnje za Abrahama; ili Jona, koji je ostao u utrobi kita tri dana i onda je čudesno izronio; sam Zakon, Tora koja je data „Trećeg dana, u zoru...“. Ili Ezekielovo proročanstvo, kada govori o vraćanju suhih kostiju u život, i tako dalje.
Sada će Ivan, poput Petra, moći svjedočiti da su se ta proročanstva ispunila jer je vidio znakove Isusova uskrsnuća. Poslije će vidjeti i samog Isusa koji će im se ukazati kada budu u gornjoj sobi, u sobi posljednje večere, zatvoreni u kući zbog straha, i čak će jesti s njime na obali Galilejskog jezera i vidjet će ga kako se uzdiže na nebo. Tada će svjedočanstvo dobiti još veću snagu.

Ono što nam govori Petar u prvom čitanju, a zatim Ivan u Evanđelju, jest to da je Isusovo uskrsnuće stvarna, povijesna činjenica koja treba svjedoke.
Ovdje se možemo upitati: možemo li se mi, koji nastavljamo naviještati Isusovo uskrsnuće, smatrati svjedocima? I u kojem smislu?
Kako možemo svjedočiti ako nismo ništa vidjeli? Kako možemo biti vjerodostojni?
Istina je da će Isus, nakon što se objavio Tomi i zamolio ga da stavi svoje prste u rane na boku, nazvati „blaženima“ one koji nisu vidjeli, a vjerovat će.
Dobro, no može li se smatrati „svjedokom“ svakoga koji vjeruje, iako nije vidio? Nije li taj pomalo „lakovjeran“?
Kako možemo prenijeti vjeru ako naše svjedočanstvo nije vjerodostojno?
Sjetite se što je Isus rekao: Djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene - da me poslao Otac (Iv 5,36).
Djela, a ne riječi, svjedoče za Isusa.

To su djela koja i naše svjedočanstvo čine vjerodostojnim. Stoga Jakov u svojoj poslanici piše: ... Vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. (…) Mogao bi tko reći: Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru (Jak 2,17-18). Vjera bez djela mrtva je (Jak 2,26).
Želimo li danas biti svjedoci Uskrsloga, svojim djelima moramo pokazati svoju vjeru. Život onih koji vjeruju da je Isus uskrsnuo mora se razlikovati od života onih koji žive bez vjere

Naš život mora svjedočiti našu vjeru. Ako nema razlike između ponašanja onih koji vjeruju i onih koji nemaju vjere, ne možemo biti vjerodostojni.

Upravo stoga sveti Pavao, pišući Kološanima - čuli smo to u drugom čitanju ove nedjelje uskrsnuća Gospodinova – kaže: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore (...); Za onim gore težite, ne za zemaljskim!

Misli pravog Kristovog svjedoka usmjerene su prema gore, on traži ono što je gore.
Ali što znači tražiti ono što je gore? Kako se vidi da netko traži ono što je gore?
To ne znači imati glavu u oblacima, biti rastresen i neosjetljiv na bol svoje braće. To ne znači da sve prolazi i da se zbog toga ne isplati boriti za pravedniji svijet.
Ne, tražiti ono što je gore, znači živjeti u skladu s Isusovom Riječi.

Dopustiti da Kristova Riječ preobrazi naše živote i, iznad svega, promijeni naš mentalitet.
Samo stavljanjem Kristovih riječi u praksu shvaćamo da su one istinite, da su Riječi Istine koje daju Život i pokazuju nam Put.
Isusove riječi su zapravo sam Krist. Ako živimo njegove Riječi, On je taj koji živi u nama. Naša se vjera vidi u našim djelima.
Neka Uskrsli Gospodin svima podari hrabrost obraćenja, da hodajući protiv struje svijeta koji širi kulturu smrti, nasilja i ugnjetavanja, pronosimo kulturu života, poštovanja i služenja.

Tako ćemo uskrsnuti s uskrslim Kristom. Bit ćemo njegovi svjedoci.
Sretan Uskrs svima.

Uskrs 2024.
Propovijed apostolskog nuncija mons. Giorgia Lingue
za Radio Mariju Hrvatska