„Tišina se nadvila nad zemljom svom.“
Zemlja i nebo zaodjenuto je tišinom. Naše je razmišljanje usmjereno na najveće otajstvo naše vjere. Tvoju smrt Gospodine naviještamo! Tvoje Uskrsnuće slavimo!
Dan prije Velike subote, na Veliki petak, u Jeruzalemu, žrtvovan je Krist – Pasha naša, radi nas ljudi i radi našega spasenja, uzišao je nevin na drvo križa. Budući da se bližila Pasha, trebalo je skinuti tijela s križa, pokopati ih prije nego sunce zađe, prije nego se smrači i zasja prva zvijezda na nebu. Krist je umro na križu u tri sata popodne, a njegovo je tijelo trebalo pokopati do šest sati jer „velik je dan bio one subote“. Prema Židovskom zakonu, raspete, među kojima je bio i naš Gospodin, trebalo je pokopati istoga dana. Budući da je rimska vlast pogubila Isusa na zahtjev Židovskog naroda, Josip iz Arimateje traži dozvolu od Pilata da Krista dostojanstveno pokopa. Naš Gospodin je često puta govorio kako nema mjesta gdje bi glavu naslonio i kao znak potpunog siromaštva, položen je u tuđi grob.
I Kristovo su tijelo,prije ukopa, predali i položili njegovoj majci Mariji u krilo. Mala skupina, Josip iz Arimateje, Nikodem, apostol Ivan i Blažena Djevica Marija bili su uz Isusa do kraja. Do polaganja u grob, do trenutka kad su dokotrljali kamen i navalili ga na vrata groba u kojem je Gospodin počivao.
Iz drevne homilije na Veliku i svetu subotu:
Velika tišina sad vlada na zemlji, velika tišina i velika samoća. Velika tišina jer Kralj spava. Zemlja je uzdrhtala i smirila se jer je Bog u tijelu zaspao i otišao probuditi one koji su spavali vjekovima. (...) Ide tražiti Adama, našega praoca, izgubljenu ovcu. Želi sići da pohodi sve koji sjede u tmini i u sjeni smrti. Ide od njihove boli osloboditi Adama u okovima i Evu, zarobljenu s njime, on, istodobno njihov Bog i njihov Sin... Ja sam Bog tvoj, i zbog tebe postah tvojim Sinom. (...) Ustani, ti što spavaš, jer te nisam stvorio da budeš ovdje okovan u boravištu mrtvih. Ustaj od mrtvih, ja sam Život mrtvih.“
Položen je u grob!
Njegovim polaganjem u grob dovršeno je spasenje ljudi i uspostavljen mir u cijelom svemiru. Postali smo dionici Njegova Otkupljenja, svi ljudi, svih vremena i svih mjesta. Ustani, ti što spavaš, jer te nisam stvorio da budeš ovdje okovan u boravištu mrtvih. Ustaj od mrtvih, ja sam Život mrtvih.
Velika samoća – s jedne strane groba, mi – koji bijasmo mrtvi zbog grijeha, sami i udaljeni od Boga, a s druge strane groba - Krist – sličan nama u svemu – osim u grijehu. Bog je u tijelu zaspao, nije umro samo za naše grijehe nego je upoznao stanje smrti, onog časa kad je izdahnuo na drvetu križa.
Tražiš nas Gospodine, tamo gdje nas nitko ne bi tražio, silaziš nad pakao, u dubinu smrti, ti Začetnik života, oslobađaš sve one koji su od straha pred smrću, cijeli život bili podložni grijehu i govoriš: Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti i Podzemlja. (Otk 1,18)
Spašeni i otkupljeni cijenom neprocjenjivom, vjerujemo u snagu Uskrsloga koji nam je pokazao svoju ljubav time što je za nas umro! U tišini i predanju promatrajmo danas kako Gospodin, izranjen, izmučen i opterećen našim ranama počiva u grobu da bi sutra slavan izašao kao pobjednik nad grijehom i smrću. Ta znamo i vjerujemo, Krist nam je utjeha: jednom kad i naša tijela polože u grob; zbog Pravednika, Isusa, u koga kao Početnika i Dovršitelja upravljamo pogled vjere „nećeš mi ostavit’ dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem svojim, Gospodine!
— tekst: s. M. Snježana Bjelobrk, Sestre Služavke Maloga Isusa; čitala: s. M. Beatis Čajko, SMI
