"Čaša blagoslovna zajedništvo je Krvi Kristove."
Liturgija Velikoga četvrtka nosi u svojoj srži višestruko sjećanje na događaje Kristova života. Isusova posljednja večera okuplja učenike oko stola. Kruh i čaša postaju sredstvo koje povezuje Isusove učenike. Iskustvo je to koje je blisko i nama danas.
Čaša po svom obliku upućuje na otvorenost, na svojevrsnu nedovršenost koja dobiva smisao tek kada postaje ispunjena životvornom tekućinom. U svojoj strukturi ona može biti prozirna ili zamagljena, redovita ili prigodna, čime se naglašava povod za koji je pripremljena. Čaša je sredstvo koje okuplja, povezuje, izgrađuje, prisjeća, pomiruje, naglašuje, suočava. Uz nju bivamo oplemenjeni novim spoznajama, doživljajima i iskustvima. Čaša je mjesto na kojem se okupljaju sjećanja. Čaša ih ujedinjuje, omogućuje im da se međusobno prožmu i zajedno izgrade identitet zajednice.
Isto ovo iskustvo možemo pronaći i u čaši koju Isus daje svojim učenicima na oproštajnoj večeri. Kruh koji je razlomio učenicima za njega je postao znakom njegove nasilne smrti, u kojoj je dao sebe slomiti za nas da se mi u svojim životima ne bismo slamali. On u razlomljenom kruhu daje sama sebe. Daje sebe sa svojom ljubavlju koja svoj vrhunac doseže u njegovoj smrti na križu. I pruža im čašu s riječima: „Pijte iz nje svi; ovo je krv moja, krv saveza koja se prolijeva za otpuštenje grijeha.“ (Mt 26, 27 i dalje)
Čaša ide iz ruke u ruku, a sjećanja se razmjenjuju. Primati Krv Kristovu znači primiti njegova sjećanja kako bi njegov način života postao i našim načinom života. Dok se njegova sjećanja miješaju s našima, postajemo mu sve sličnijima.
Vino je za Židove i Grke predstavljalo znak ljubavi. Vino ovdje postaje slika Isusove ljubavi kojom se predao za nas na križu. U vinu pijemo njegovu ljubav koja je čovjekom postala, njegovu božansku ljubav. Pijući vino, postajemo jedno s Kristom. Isus poistovjećuje vino sa svojom krvlju koju je iz ljubavi za nas prolio. Ljubav je uvijek povezana s krvlju. Kada mi ljudi želimo izraziti snagu svoje ljubav koristimo se slikom krvi. Isus vidi u krvi prvenstveno izraz svoje ljubavi, zatim govori o krvi saveza. Podsjeća na savez kojega je Bog sklopio sa svojim narodom. Isus u svojoj smrti na križu obnavlja ovaj savez. Bog se u svojem Sinu povezuje zauvijek s nama. Krvlju svojega Sina opečaćuje ovaj savez. I premda mi ovaj savez uvijek iznova kršimo, Bog ga nikad neće prekršiti. On se uz nas vezao zauvijek ljubavlju koja nikada ne prestaje.
Budući da je Isus svim ljudima svih vremena htio tjelesno pokazati svoju ljubav, ustanovio je svetu gozbu. Ona je oporuka njegove ljubavi, mjesto na kojem uvijek ponovno smijemo iskusiti njegovu ljubav svim svojim osjetilima. Kad u vinu pijemo njegovu krv, koju je za nas prolio iz ljubavi, prisjećamo se rečenice iz Pjesme nad pjesmama: „Ljubav je tvoja slađa od vina.“ (Pj 4, 10) I druga rečenica: „Ljubav je jaka kao smrt.“ (Pj 8, 6)
Gozbu se slavi uvijek s drugim ljudima. Posljednja večera nas sjedinjuje ne samo s Kristom, nego i s vjernicima, koji s nama slave Presvetu Euharistiju. Euharistijska gozba je početak Crkve. Ovdje je oblikovana Crkva. Ovdje se ljudi u Kristu međusobno povezuju. To je za prve kršćane bilo duboko iskustvo: da su u svetoj gozbi Židovi i Grci, muškarci i žene, siromasi i bogataši, gospodari i robovi postali međusobno jedno. Tako je Posljednja večera Velikoga četvrtka mjesto na kojem crkvena zajednica slavi svoj pravi temelj: sam Krist je spona koja međusobno povezuje ljude. Ova spona čvršća je od osjećajâ koje međusobno dijelimo. To je božanska spona koja još i danas može međusobno sjediniti najrazličitije ljude.
— s. M. Marta Vunak, Sestre Služavke Maloga Isusa
