"On se uvijek sjeća svojega Saveza" (Ps 105,8)

Naše molitve i molitveni izričaji nastaju unutar konteksta životnih situacija u kojima se nalazimo, koje proživljavamo. Najiskrenije su one molitve koje smo kadri izreći vlastitim riječima u obliku molbe, zahvale, tužaljke ili pohvale Bogu. Način na koji molimo otkriva naše porijeklo, a u sadržaju naših molitava očituje se naš identitet. Često želimo puno toga izreći, ali ne uspijevamo riječima izraziti sve ono što bismo željeli. Kada nam ponestaje riječi za molitvu i nedostaje ideja kako izreći osobne molitve i zahvale, dobro je otvoriti Sveto pismo, napose Knjigu Psalama, tu riznicu molitvenih tekstova različitoga sadržaja i karaktera, koji nam mogu pomoći u molitvi i kroz molitvu izreći sve ono što svakodnevno proživljavamo, s čime se susrećemo, što smo u dubinu svoga srca pohranili, sve što je, na pozitivan ili negativan način, obilježilo naše živote ili se u njih duboko urezalo.

Promatramo li Knjigu Psalama kao zbir molitvenih tekstova različitih sadržaja i tematika, uočit ćemo da neke situacije koje Psalmi odražavaju nisu slične našim današnjim situacijama, a u drugima se možemo lako prepoznati. Također uočavamo da Psalmist/Molitelj izgovara riječi, formulira molitve koje proizlaze iz njegove slike Boga. U Psalmima ne susrećemo jednu već mnoštvo slika Boga. On je, između ostaloga, poput utvrde, vatre, pastira, kralja, izvora, štita, oca, sudca… Psalmi su odraz života u svim njegovim dimenzijama, osobnim i kolektivnim. Opisana iskustva i molitve pojedinca oslikavaju stanja mnogih. Vjernik, molitelj nije odvojen od drugih, nego je dio zajednice, naroda čiju sadašnjost dijeli, čije se povijesti sjeća i moli za bolju budućnost. Biblijski čovjek promatra sve tj. čitav svijet, ne samo sebe ili vlastite sunarodnjake, kao djelo dobroga Stvoritelja. Sve što čini, o čemu razmišlja i za što moli prožeto je njegovim odnosom prema Bogu i svijetu. Pritom njegov govor nije apstraktan i hladan već vrlo konkretan i direktan. Često moli za neku stvarnu potrebu, primjerice izbavljenje iz nevolje, spasenje od neprijatelja. Pritom se Bogu obraća u „ti“ formi kao nekomu koji mu stoji nasuprot, sasvim blizu. U tekstovima Psalama ne pronalazimo samo za što pojedinac ili zajednica mole već uočavamo i kako mole. Psalamski testovi odražavaju nutarnja stanja, prebiranja, odluke, sjećanja, čežnje, želje i nadanja molitelja. Molitelj često potiče druge na molitvu, obnavljanje vjernosti i povjerenja, povratak Bogu, podsjeća na njegova velika i divna djela u njihovoj prošlosti i naglašava njegovu prisutnost oduvijek i zauvijek. Molitvom se na neki način čuvalo i oživljavalo sjećanje na prošle događaje, na Božje djelovanje. A sjećanjem se gradio i jačao identitet izabranoga naroda.

Mi danas s velike vremenske distance, okruženi nekim drugim događajima i prilikama, uzimamo u ruke tekstove nastale prije više od 2000 godina. Postmoderna, kako mnogi nazivaju ovo naše vrijeme, obilježena je zaboravom povijesti i nedostatkom/izostankom velikih pripovijesti. Stoga smo sve češće, u stalnoj utrci s vremenom, u opasnosti prezreti sve ono što je prije nas postojalo te ne samo da se ne sjećamo onoga što nam je prethodilo, nego sve to prepuštamo zaboravu. Sjećanje koje se prepričava i tako prenosi iz generacije u generaciju otima zaboravu važne događaje bez kojih puno toga ne bi imalo smisla, ne bi bilo vrijedno.

U Psalmu 105 čitamo o čudesnoj spasenjskoj povijesti Izraela. Psalmist posadašnjuje, vjerojatno u razdoblju poslije sužanjstva, prošle događaje spasenja i povijesti Saveza. Pritom naglašava trajnu Božju inicijativu, hvali njegovu vjernost, pouzdanost, postojanost. Podsjećanje na Božje djelovanje poziv je njegovoj generaciji, članovima izabranoga naroda i baštinicima obećane zemlje da se takvima prepoznaju u povijesnom trenutku koji žive. Bog je vjeran, ne samo (pra)ocima nego svim generacijama. Da bi to spoznali, važno je održati živim sjećanje na sva Božja spasenjska djela u prošlosti, napose na oslobođenje iz Egipta i obećanje zemlje. Stoga ih potiče: „Sjetite se čudesa koja učini, njegovih čuda i sudova usta njegovih.“ (Ps 105,5). Koliko je važno sjećanje naroda i svakoga pojedinca, toliko Psalmist smatra važnim naglasiti da se i Bog sjeća tj. ne zaboravlja svojega Saveza, svoje svete riječi: „On se uvijek sjeća svojega Saveza, riječi koju dade tisućama naraštaja.“ (Ps 105,8). Božje je sjećanje nit vodilja njegova djelovanja. Bog je sklopio savez, dao je riječ ne za jedno vrijeme nego zauvijek, trajno. On se sjeća svojega Saveza, ne zaboravlja što je obećao. Bog ostaje vjeran svome obećanju, drži se svoje riječi i onda kada je narod nevjeran, kada prestupa, raskida savez. Bog je spram ljudi svih vremena uvijek prvi imao inicijativu. Unatoč okretanjima, padovima, udaljavanjima ljudi tijekom povijesti, on nikada nije odustao od djela svojih ruku.

U Psalmu 105 odražava se životna situacija Psalmista i njegova naroda. Bilo je potrebno ponovno oživjeti sjećanje na Božja spasenjska djela, ali i na samoga Boga koji ostaje vjeran do kraja svojim obećanjima, svojim riječima, svome Savezu. Psalmistova nakana nije prvenstveno aktualizirati prošlost već oživjeti sjećanje na Gospodinova djela s ciljem vjernog obdržavanja Saveza. Zaborav Božjih djela očito vodi u nevjernost Savezu. Sjećanje je važno, ne samo nekoć za Izraelce nego za ljude svih vremena, za svaku novu generaciju. Sjećati se znači prebirati prošle događaje, izgovorene riječi, donesene odluke, preispitati svoju vjernost Bogu… Možda je baš ovo korizmeno vrijeme prigodno za skidanje prašine s naših osobnih sjećanja te za obnavljanje vjernosti Bogu koji ostaje vjeran dovijeka (usp. Ps 146,6).

  — s. M.Tea Barnjak, Družba Kćeri Božje ljubavi