„Ali ti si Bog praštanja!“

"Ali ti si Bog praštanja,
milosrdan i blag,
na gnjev si spor,
a u milosrđu velik:
i nisi ih ostavio!"
Neh 9, 17a

Korizmeni hod smo započeli riječima: "Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti!". Čega se mi to imamo sjetiti, ne sjećamo se mnogih važnih trenutaka iz vlastitog života koje smo proživjeli, a trebamo se sjetiti da smo najobičnija prašina. Zapitajmo se, što nas čini tako ne dodirljivima, tako uvjerenima u našu moć, našu snagu, ponekada i duhovni prestiž. Slobodno se zapitajmo što nas to čini tako oholima i ne dopušta nam da se ponizimo. Biti ponizan znači biti svjestan svoje ništavosti, svoje bezvrijednosti, svoje prašine. Čovjek koji je svjestan svoje nemoći zajedno sa svetim Pavlom kliče:"kad sam slab, onda sam jak".

Mnogi od nas smo odlučili kroz korizmu činiti pokoru, kako bismo bili bolji. Upravo ono što smo odlučili uskratiti tijelu jest naše zlatno tele koje se spominje u današnjim misnim čitanjima. Izabrani narod koji je Božjom rukom izveden iz Egipta u odsustvu Mojsija, traži, vapi za nekakvim opipljivim i vidljivim bogom. I dobili su takvog opipljivog i vidljivog boga zlatno tele. Pitam se jesmo li kroz ovu korizmu odlučili svladati slabiju telada ili smo odlučili zapodjenuti boj s našim zastrašujućim zlatnim teletom. Ma pitam se jesmo li uopće svjesni da posjedujemo svi takvo nešto u svom životu. Oholost nam često govori i obmanjuje nas da mi nemamo takvo nešto ili imamo nešto sitno od toga. Moram razočarati i svoju i vašu oholost, ne da mi imamo jedno zlatno tele, nego ih imamo mnogo više, broja im ne znamo.

Pitate se možda o čemu je riječ?
Sjetimo se da smo prašina, bez Boga smo nitko, a ipak se toliko uzdamo u svoju mišicu, u svoje tijelo, ako se ne pouzdajemo u sebe pouzdajemo se u drugoga. Ponekada sve nade za rješenja problema stavljamo u lik Kristovog svećenika i na takav način od njega očekujemo više od samog Boga. Sveta Majka Crkva kao dobra majka, dobar pedagog pred nas stavlja razne načine kako da omekšamo Očevo srce. Sveta ispovijed, sveta Misa, blagovanje Tijela Kristova, klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu... Svećenik je samo posrednik između nas i Presvetog Trojstva. Izabrani narod u pustinji je sve svoje nade, u odsustvu Mojsija, stavio u Arona, u svećenika, i svejedno su navukli veliki gnjev na sebe i na djecu svoju. Tek kada Mojsije rasrđen dolazi do njih, kori ih, na neki način mekša njihovo otvrdnulo srce kako bi mogao Jahvi uputiti vapaj za spas Izabranog naroda. Mojsije budi kajanje u srcima izabranog naroda, prisjetimo se na čas naših svetih ispovijedi, na skali 1-10 koliko je bilo prisutno kajanje prilikom izricanja svakog pojedinog grijeha. A mržnja na grijeh, zapitajmo se koliko mrzimo te grijehe kojima smo uvrijedili Boga jedino naše dobro?

Hmm, uviđamo li koliko smo jadni, prašina koju vjetar raznosi čas na jednu stranu čas na drugu stranu. Doista potreban nam je posrednik, potreban nam je svećenik, ali potrebno nam je od svega toga najviše kajanje i mržnja na grijeh, grijeh zbog kojeg je moj Isus, tvoj Isus, naš Isus na Križu zavapio:"Oče, oprosti im , ne znaju što čine".
Kako je to moguće da nakon dvije tisuće godina mi još uvijek ne vidimo Božju prisutnost, Božju blizinu. Kako, pa ni izabrani narod koji je vidio Jahvu u stupu od oblaka danju, a u ognjenom stupu noću nije vjerovao, štoviše Jahve ih je hranio, slao im je prepelice i iz stijene dopustio da provre voda. Kako nisu vjerovali, a kušali su Jahvinu dobrotu. Mi ljudi, nismo se ništa promijenili, prašina smo bili i ostali. Danas u svakom gradu imamo najuzvišeniji događaj dana, dolazak Isusov u maloj bijeloj hostiji. Međutim jako malo nas Hrvata, katolika će pristupiti stolu Gospodnjem. Zašto? Zašto odbijamo hranu za vječni život? Okorjeli smo, zadovoljavamo se nekim minimumom, dopuštamo da nas oblikuje masa. Probudimo se, trgnimo, Bog naš je dobar, pun ljubavi, pun milosrđa, samo je potrebno pristupiti mu otvorena srca. To je to, jednostavan recept za uspjeh. Pristupi Gospodinu, otvori srce, nema veze ako vidi i tvoje zlatno tele u tvom srcu i mnoge druge živine, prepusti mu se i zavapi:"Operi me Gospodine, svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!".

Smilovat će se Gospodin jer on je Bog praštanja, milosrdan i blag, na gnjev spor, a u milosrđu velik: i nije ostavio izabrani narod i tako neće ostaviti ni nas!

  — s. Marija Valentina Ivković - Mandac, Družba sv. Vinka Paulskog MVZ