Opraštanje
Današnja čitanja upućuju nas na molitvu za oproštenje naših grijeha, dok se posebice u Evanđelju traži od nas da i mi opraštamo. Azarjina molitva iz prvoga čitanja očituje veliku želju i čežnju za Božjim oproštenjem. Izrazi koje Azarja upućuje Bogu izraz su svake iskrene molitve koja izlazi iz obraćena i ponizna srca. Ono radi čega se narod kaje jest povrjeda Saveza koji je sklopljen s Bogom. Spoznaja da smo bili ravnodušni prema Bogu, odbacili Ga i odbili Njegove milosti izaziva u nama bol i sram. Kroz iskreno pokajanje doživljavamo obraćenje i ponovnu želju za Bogom i Njegovom ljubavlju, tj.obnovu svetoga saveza s Njime. Azarja kaže nadalje da nemaju ni žrtava, ni prikladna mjesta za žrtvovanje, ništa osim te velike želje i boli u srcu za Božjim oproštenjem. Azarja vjeruje da je Bogu i to dovoljno, i da je to ona prava i najveća žrtva koja će ih pomiriti s Bogom. Uzda se u Božju veliku ljubav, blagost i milosrđe „jer se neće postidjeti oni koji se u Te uzdaju(…)“.U psalmu nalazimo ove riječi:“jer ti si Bog, moj Spasitelj, u Tebe se pouzdajem svagda“.
Bog od nas traži pouzdanje, čak i kada nam se čini da su naši grijesi preveliki, preteški za Božje oproštenje. Istina jest da mi za svoje dugove, grijehe nemamo odakle vratiti, ali Gospodinu to nije problem. Jedino što možemo učiniti da bi zarobili Njegovo oproštenje i što On od nas jedino i traži jest pouzdanje u Njegovu Krv, prolivenu za nas, Krv Kristovu koja nam je besplatno dana, a čija je vrijednost neprocjenjiva. To je Krv Novoga Saveza,koja je prolivena za nas za oproštenje grijeha. Kolik god bio naš dug prema Gospodinu i naša slabost i grešnost prema Njemu, Njegova Krv sve to nadilazi i On nam je nudi u svojoj ljubavi. Jer zato je i umro i prolio je svu, da bi Ona nas učinila čistima. Razmatrajući Gospodinovu velikodušnost i trpljenje na križu, na što smo osobito ovo korizmeno vrijeme pozvani, shvaćamo da nam je time darovao sve što nam je potrebno za spasenje. U Evanđelju Isus kaže da je gospodar sluzi oprostio sve dugove i da nije od njega tražio strogu pravdu. Bilo je dovoljno samo njegovo priznanje i molba za oproštenje. Tako i Gospodin u prvom redu traži našu ljubav i predanje, naše srce. Gospodinu dajemo iskreno svoje srce onda kada Ga stavimo na prvo mjesto, priznamo Ga svojim Bogom, u Njega se bezgranično pouzdajemo, odlučimo istinski Ga tražiti, te činimo ono što spoznajemo da On želi – okrenutost prema sebi izmijenimo u okrenutost prema Njemu.
Grijeh, ono što nas udaljuje od Boga nije ništa drugo do povreda ljubavi. Ono na što se Isus posebno osvrće u današnjem Evanđelju jest oproštenje, oprostiti nanesenu uvredu. Već sama vjera u potrebu oproštenja je dovoljna da započne proces opraštanja i zacjeljivanja rana. Tu vjeru naći ćemo opet na Križu Kristovu, jer kaže svome Ocu: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ Nitko ne pozna srce svoga bližnjega. Naš Bog jedini zna što je u svakom pojedincu, njegove prave namjere, pravu težinu i okolnosti svakoga grijeha. Isus je za svoje progonitelje molio. Ako razmišljamo na taj način, prepuštajući Bogu svoga bližnjega i moleći za njega, dobit ćemo istinsku i Božju snagu za opraštanje. Bog daje u takvoj molitvi istinsko suosjećanje prema našim neprijateljima, koje vidimo tada u Bogu, i ono što za njih počinjemo željeti jest ponajprije oslobođenje od grijeha, blagoslov i mir. Kroz iskrenu molitvu dobivamo sposobnost vidjeti širu sliku i svoga i tuđega života, a kroz opraštanje i dobrohotnost prema bližnjemu rastemo u kršćanskoj, i također ljudskoj zrelosti. Osjećaje koje smo imali u trenutku nepravde, npr. mržnja, nepovjerenje, odbacivanje, povrijeđenost, ogorčenost…, zamjenjuju Kristovi osjećaji: razumijevanja, prihvaćanja, mira. Upravo na to nas poziva naš Bog, da kao što je On na Križu oprostio i sve nam prašta, i mi oprostimo. Na taj način moguće je oprostiti „od srca“, kao što kaže današnja Božja Riječ. Po našem opraštanju postajemo najsličniji Bogu, jer upravo je opraštanje i milosrđe Njegova najveća osobina.
— s. Marija Judita Popović, klarisa
