Žedna mi je duša Boga, Boga živoga; o kada ću doći i lice Božje gledati?
Posljednja tri dana razmatrali smo kako izgleda naš korizmeni hod koji je tek započeo. Analizirali smo kakva je naša volja, a kakva bi trebala biti kako bismo mogli polako ulaziti u svoju nutrinu. Shvatili smo da je volja odlučujuća za neki početak promjene, za polazak u nepoznate kraj eve naše duše. Zatim smo došli do povjerenja kao nečega što moramo darivati bližnjem, da bismo se kretali. Nema polaska na put bez povjerenja. Koraci za budućnost se ne mogu učiniti bez povjerenja. I tako, kad se formirala i ojačala volja, preispitalo povjerenje, polako smo se kretali prema našoj nutrini. A tamo smo susreli tišinu. Ona je mekana, bogata, tajanstvena i istinita. Otkriva nam ono što bismo morali otkloniti. Pokazuje nam istinito stanje naše duše, bez uljepšavanja, zatajivanja i samoopravdavanja.
Nakon boravka u tišini vlastite duše, potrebno nam je izaći na površinu i vratiti se u stvarnost svakodnevice. Da, ona dubina duše je istinita i bilo bi nam dobro tamo ostati. No, ne možemo živjeti u izoliranosti od bližnjega, jer bližnjega trebamo. Ne možemo biti dobri bez odnosa s bližnjim. Zato je potrebno pripremiti se za izlazak na površinu. Tu nas čeka onaj stari susret s nečim što nam nije odgovaralo, što nas je nerviralo prije ulaska u tišinu. Već smo shvatili duboko negdje u tišini da razgovor sa samim sobom mijenja naše oči. Mi drugačije vidimo stvarnost. Ne suprotstavljamo se, nego prihvaćamo. Ne pronalazimo sitnice za ljutnju, nego razumijemo drugu stranu. Ne zamjeramo, nego praštamo. To je i bio razlog ulaska u tišinu: oprost. To je i razlog silaska Sina Božjega među ljude: oprost. To je razlog i darivanja Sina Božjega za grešne ljude: oprost. To je i razlog Božje objave: oprost za one koji to još ne mogu shvatiti. Oprost više treba onima koji opraštaju, nego onima kojima se oprašta. Oprost dolazi nakon razgovora sa sobom. Oprost ne možemo kupiti, niti zaraditi.
Onaj kome se oprašta ne očekuje takav čin. On možda ni ne naslućuje što se događa. Ne osjeća potrebu da će doći do nekog preokreta. Osoba kojoj se oprašta ne shvaća stanje u kojem se nalazi. Zato oprost dolazi kao ugodno iznenađenje. Oprost se udjeljuje kao dar-besplatno. Dar uvijek zagrije čovjekovo srce, jer ga upravo pogađa ta besplatnost. Duša koja dobiva dar je nasmijana, lagana i nevina kao dijete. Oprost djeluje na osobu koja ga je dobila kao milost, a milost se ne može zaraditi. Tako ta osoba doživljava neku dobrotu koju nije očekivala. Dobiva radost zbog besplatnosti dara. Stvara se osjećaj ljepote koji može utjecati na promjenu smisla života. Isto tako, osoba koja je darovana oprostom može zadobiti želju da i sama dariva. I tako ljubav nalazi novi put.
Za razliku od osobe kojoj je oprost darivan, ona osoba koja dariva oprost već uživa slasti besplatnosti ljubavi. Oprost je promijenio sliku mrmljanja u radost, sliku nezadovoljstva u novi suživot. Opraštanje je proizašlo iz početne želje za promjenom i želje za ulaskom u nepoznatost vlastite dubine. Ono ima svoj vremenski hod, a na kraju se pojavljuje kao dar koji preobražava stvarnost. Osoba koja oprašta dobiva izmijenjen pogled na svoju okolinu. Kao što je sv. Franjo u susretu s gubavcem dobio pretvorbu osjećaja gorčine u slast, tako osoba koja je oprostila vidi drugačijim očima, i počinje disati većim plućima.
Nakon jučerašnjeg razmatranja o tišini, današnji oprost dolazi u subotu, dan koji dolazi nakon petka. Tišina, umiranje grijehu, pretraživanje svoje nutrine nikada ne završava u petak. Ne, nego iza petka ima nastavak. Svježina proljetnog korizmenog jutra u subotu donosi miris promjene. Još ne osjetimo nedjeljno svjetlo, ali subota donosi tišinu koja nije više tamna. Proljeće donosi buđenje svih osjetila. Mirisi se javljaju zajedno s novim, svijetlim bojama. U proljeću pupoljci dobivaju snage niknuti ispod snijega.
Tako kako odmiče dan, i subota biva sve samostalnija i zrelija, dok ju ne preuzme nedjelja kao konačni cilj našega hoda. U zadnje vrijeme suvremeni svijet nam pokušava oduzeti dinamiku sedmodnevnog, tjednog života. Umjesto šetnje s obitelji i prijateljima, sve više subota ima oznaku običnog radnog dana. Umjesto obavljanja priprema za Gospodnji dan, miješa se osjećaj napuštanja petka s osjećajem koji sve relativizira i pretvara nas u materijalne stvorove. Ipak naš osjećaj da se bliži nedjelja, podsjeća nas da je danas subota koja je nastupila kao završetak jednog petka. Subotom skupljamo razasute ostatke svojih tjednih razmišljanja i zaboravljajući na teški petak, pripremamo se za bjelinu nedjelje.
Sutra počinje novi, treći korizmeni tjedan. Približavamo se polovici korizmenog hoda. To znači da su sva naša razmišljanja o vlastitom smislu i ispravnosti djelovanja potpuno opravdana, da se nalazimo u središtu samih sebe te da nas čeka još iznenađenja koja ćemo o sebi dobiti. Razmatranja u srijedu o volji, četvrtak o povjerenju i petak o tišini dovela su nas do subote i do opraštanja. Ništa nas drugo ne može dovesti do opraštanja nego prebiranje po vlastitoj nutrini. U omjeru stoje tri utrošena dana naspram jednog koji je donio oprost. Za rad na sebi potrošimo matematički više vremena i sredstava od samog rezultata. Ali taj postignuti cilj je vrijedan, lagan, poletan, sve uzdiže i sve nosi. U nedjelju se više nitko neće sjećati ni srijede ni petka. Uskrsnuće kojeg se spominjemo svake nedjelje briše bilo kakvo sjećanje na patnju.
Oprost koji je spasio čovjeka neka nas izgrađuje za novo sutra, za novi svijet, za novi život.
— s. Lidija Bernardica Matijević, SSFCR
