Tišina

Danas je petak, dan kada je Isus izdahnuo. Svaki dan ima neko svoje mjesto u tjednu, a mi imamo osjećaj koji prati određeni dan. Petak uvijek ostaje petak, najtiši dan. U božićnom vremenu, opet se sjetimo da je petak. Malo je drugačiji nego svi ostali dani zajedno gledajući. Petak ne mora biti tužan, ali nikada nije veseo. Od petka imamo respekt i distancu. Petak nas uvijek podsjeća na Trodnevlje, na Muku i patnju. Kad se sjetimo da je to patnja nevinoga, a podnesena za druge koji zauvijek ostaju grešni i nesavršeni, onda ostajemo bez riječi.

Osim što se uvijek sjetimo tih događaja s Golgote, korizmenim petkom nas prati tišina. Jednostavno nam treba tišina i mir. Možda je u podsvijesti duboki naklon najvećem događaju u ljudskoj povijesti. Vjerojatno svaki čovjek u sebi prihvaća da je nemoćan pred patnjom, nepravdom. Zato nestaju riječi, pogled se spušta, pokreti se umiruju. Tišina nam je potrebna, kao i radost. Samo što radost dođe iznenada i želimo da traje što duže, a tišina nas obuzme i izgubimo osjećaj za vrijeme. Ako se predamo tišini, možemo ulaziti dalje u dubinu.

1. Prvi dio tišine je fizička potreba koja nastaje kao ritmička izmjena dana i noći, svjetla i tame, glasnoće i tišine. Ta potreba za tišinom već je određeni ulazak u tišinu koja ustvari u tom stanju predstavlja okretanje sebi, samopromatranje, želju za istinom. U tom silasku k sebi već smo se umirili, ali još nam treba vremenskog odmaka od svakodnevice. To silaženje u tišinu traje danima, možda tjednima. Iza silaženja je ostala samo želja za tišinom koja je prerasla u fizičke korake čineći prema vlastitoj tišini. Želja se preobrazila u korake. Više ne egzistira samostalno. Ne postoji. Kakvo je silaženje u vlastitu nutrinu? Naporno, ali jaka želja uzrokovala je pokretanje. Jaka volja za istinom stvorila je plan kretanja.
2. Što se dalje silazi, koraci postaju mirniji. Jer tišina obuzima sva osjetila. Već smo u drugom dijelu tišine. Sve je postalo mirnije i tiše. Više buka s ulice ne stvara problem. Ni susjedi, prolaznici, gužva na cestama, djeca koja neobuzdano trče, ništa više nije problem. Tišina u dubini je važna jer otkriva neki drugi svijet. Sve ostalo je postalo nevažno. Sada dolazi do izražaja što me ustvari ranije smetalo. To su uglavnom površne, izvanjske i nevažne stvari oko mene. Ustvari nema pravog razloga zašto bi me smetalo glasno hodanje susjeda. U drugom dijelu tišine sučeljavam se s onim što bi trebala otkloniti.
3. Treći dio tišine je mekan kao veliki i ugodan jastuk. Kad se otkloni sve što je smetalo, ostane ugoda nakon napornog posla. Kad bi se to stanje moglo opisati bojama, to bi bila neka bogata crna boja, ali kao zbir svih boja, a ne kao odsustvo svjetlosti. Takva crna boja zrcali zrake različitih boja koje se prvi svakom milimetarskom pomaku tijela mijenjaju i razlijevaju jedna u drugu. Tu želimo ostati, tu je ugodno, tu nalazimo spokoj. Tu neprekidno osjećamo samo ugodne mirise, nema ni gladi ni žeđi. Ovo stanje duše i tijela ugodno je, ali ga je teško postići. To je konačno stanje u kojem vidimo čistim pogledom. Nemamo utega na nogama za daljnje puteve.
4. Četvrti i posljednji dio tišine je izlazak iz tišine. On se događa kada se prepustimo Providnosti. Iako nam je u tišini predivno, moramo se vratiti u onu gužvu i žurbu koju smo ostavili. Ali za razliku od onog početnog stanja u kojem se opiremo misleći da s okretanjem k sebi nešto gubimo, ovaj povratak ne želimo, ali ga prepuštamo. Nosi nas povjerenje da tako mora biti, da je tako bolje, da je to normalno. I pustimo da opet susretnemo one osobe, događaje, glasove koji su nas ranije smetali. Ali sada je to drugačije. Nakon tišine pogled nije isti. Nema zamjeranja, nerviranja, izbjegavanja. Sve opravdavamo, razumijemo, prihvaćamo. To je razlika prije i poslije razgovora sa samim sobom. Prije odgađamo početak, pronalazimo razloge za krivce, suprotstavljamo se. Poslije tišine se ne suprotstavljamo, prepuštamo, opraštamo i razumijemo.

Tišina je svakome potrebna, ali ju je teško naći. Zahtjevna je i naporna. Duga je, jer se kao želja pokazuje prije samog početka. Ako je ne tražimo, ona će doći u neki petak da nas podsjeti što je bilo davno. Ima onih koji se nikada ne sjete što se dogodilo u petak, ali tišina ih malo pomalo opsjeda, tako da ih na kraju ipak skroz obuzme.

Petak je dan smrti koja je zauvijek označila novi početak. Nikada ne možemo shvatiti petak bez tišine. Ona je tajna, ali je istinita. Tišina nam pomaže otkriti vlastite gluposti. Tišina ima svoje mjesto u korizmi. Iako je mogu naći u svojoj sobi, najviše progovara u crkvi, na oltaru. Ona govori između redaka, nalazi svoje mjesto u onome što se ne može izreći. Možda baš tada kad nestane bujice riječi, tada je najviše rekla. Tišina pruža spokoj onome koji je već započeo silazak u sebe.

— s. Lidija Bernardica Matijević, SSFCR